Oproštaj od Vjekoslava Šuteja

Plava oktava Zagrebačke filharmonije, dirigent Shlomo Mintz, KD Vatroslav Lisinski, 4. prosinca 2009.

• 
  Program koncerta Zagrebačke filharmonije 4. prosinca, dva dana nakon smrti šefa-dirigenta Vjekoslava Šuteja, prilagođen je tužnom trenutku. Ravnatelj Miljenko Puljić pozvao je publiku da minutom šutnje i upisom u knjigu žalosti u predvorju oda počast voljenom dirigentu, koji je nažalost izgubio bitku u dugotrajnoj borbi protiv opake bolesti. Stalni gost-dirigent ZF violinist Shlomo Mintz pridružio se dirljivim riječima i svojom interpretacijom Bachove Sarabande (Adagio) iz Partite za violinu solo u d-molu. Umjesto Brahmsove Svečane akademske uvertire izveden je prigodni žalobni Adagio za gudače, op. 11 Samuela Barbera, a planirani nastavak programa je igrom slučaja bio podsjetnik na dvije crtice iz dirigentske karijere maestra Šuteja.
  
  Naime, violončelistica Monika Leskovar bila je solistica u Koncertu za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85 Edwarda Elgara s kojim je prije petnaest godina ostvarila prvu suradnju s maestrom Šutejem, a s 1. simfonijom Dmitrija Šostakoviča Šutej je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Igora Gjadrova. S obzirom na okolnosti i trenutne mogućnosti orkestra koji ne može uspostaviti poticajnu suradnju s dirigentom kojem to zanimanje uglavnom ne polazi od ruke, izvedbe su bile na dosta visokoj razini.
  
  U središtu je bio prekrasni Elgarov Koncert za violončelo i orkestar nastao pod utjecajem skladateljeve bolesti i depresije uzrokovane strahotama Prvoga svjetskog rata. Tu dirljivu "bajku ispunjenu mnogim meditativnim i intimističkim odlomcima ali i punoj humora" čuli smo u virtuoznoj interpretaciji Monike Leskovar, koja je osvojila nadasve zrelom muzikalnom i tehnički besprijekornom izvedbom, iako se prigušeni ton njezina instrumenta nije uvijek probijao kroz nedovoljno prilagođenu pratnju. Dodatak koji je odabrala za ovu prigodu – Sarabandu iz Bachove 4. suite za violončelo solo – posvetila je maestru Šuteju.
  
  Prva simfonija u f-molu, op. 10 Dmitrija Šostakoviča, mladenačko je remek-djelo rađano u mukama, ali je nesretnom skladatelju napokon otvorilo vrata svjetskog ugleda. U majstorskoj orkestraciji svi vodeći instrumenti imaju upečatljiva sola. Glazbenici su ih uglavnom vrlo dobro realizirali, na čelu s prvim violinama, violončelom, glasovirom, fagotom, oboom ili klarinetom... Izvedba je u cjelini u velikoj mjeri pogodila ozračje djela koje s jedne strane odražava skladateljev "mladenački šarm, raskošan smisao za humor, oštro oko za apsurd…, a s druge strane osjećaj za tragično i slutnju strašne budućnosti …".
  
  © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 6. prosinca 2009.

Piše: