Daleko od pravog Puccinija

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, La Bohème, red. Arnaud Bernard, dir. Josip Šego

  • HNK u Zagrebu: Puccini, La Bohème, red. Arnaud Bernard, dir. Josip Šego, foto: © Novković
    Opera HNK u Zagrebu izvela je 18. prosinca prvu ovosezonsku premijeru. Moglo bi se razgovarati o odabiru naslova, naravno, ne zbog naslova samog, jer je Puccinijeva La Bohème itekako željezni repertoar, nego zbog toga što je to njezino četvrto postavljanje na scenu u zadnja dva desetljeća (premijera 1991, obnova 2002. i improvizirana premijera 2005). No, to ustvari nije ni važno. Bitno je, je li nam Opera ponudila uprizorenje omiljene opere koje će udovoljiti kriterijima uspjele umjetničke realizacije, pružiti mnogim solistima, pogotovo onima u angažmanu, prigodu da se u njemu ogledaju i zadovoljiti zahtjeve publike. No najbitnije je, kakvo je to novo uprizorenje.
    HNK u Zagrebu: Puccini, La Bohème, red. Arnaud Bernard, dir. Josip Šego, foto: © Novković
    Najprije valja reći da je u odnosu na prošlogodišnju premijeru Falstaffa istog redatelja bitno bolje. Arnaud Bernard malo je primirio režiju, nije više bilo bezglavog trčanja, prizori četvorice studenata bili su primjereno razigrani (osobito uspjelo s plahtama u četvrtom činu), drugi čin je protekao u vrtlogu, kakav može i treba biti, s odličnim dječjim zborom Zvjezdice (ali čemu onaj neukusan kraj?). Međusobni odnosi bili su dobro razrađeni i pjevači su djelovali spontano i uvjerljivo. Ali zašto tjerati Musettu da se visoko penje dok pjeva pa razmišljamo hoće li pasti umjesto da se prepustimo njezinu pjevu? Scenografija je ružna. Dominantni elementi samostojećeg sata, pianina i kreveta u kojima je redatelj očito našao neku simboliku i poveznicu pojavljuju se i na ulici (?), reklo bi se da se prvi čin događa na krovu (?), treći je izrazito ružan (ali, netko je primijetio da klošari izgledaju kao da su odjeveni u Armanijeva odijela), a četvrti koji je izazvao nastupni aplauz podom prekrivenim crvenim ružama ostavio nas je u nedoumici. Je li pljesak upućen zbog toga jer su crvene ruže nakon sivila unijele tračak veselja i optimizma u našu, ili boemsku sumornu svakodnevicu? Ili je to bilo ispunjenje sna Mimì? Zauzelo bi previše mjesta navoditi sve koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u oblikovanju scenskog segmenta predstave, jer ih je zajedno s asistentima i suradnicima devet, ali se ipak valja upitati je li za takve kostime doista trebalo angažirati gošću (Carla Ricoti).

    Muzički je izvedba protekla bez obilja raspada kakvih je bilo u Falstaffu što je znak da je dirigent Josip Šego uz pomoć asistenta i zborovođe Ivana Josipa Skendera dobro nastudirao djelo, svi su manje više uredno pjevali (solisti i zbor) i svirali, a orkestar nije bio toliko bučan kako se češće događa u zagrebačkoj Operi.
    HNK u Zagrebu: Puccini, La Bohème, red. Arnaud Bernard, dir. Josip Šego, foto: © Novković
    Ali sada dolazimo do ključnog pitanja: gdje je tu bio Puccini? Gdje je bila raspjevanost njegova mladenačkog djela? Gotovo nigdje a ponajmanje u trećemu činu u kojemu nije bilo njegovih širokih fraza, onih toliko karakterističnih valova koje dirigent osjeti ili ne osjeti a pjevač otpjeva ako može. I kako toga nije bilo taj, prema mom mišljenju, središnji i najljepši čin bio je jednoličan, ravan, dosadan.

    Ni izbor pjevača nije se baš posve posrećio. Predstavu je nosio Davor Radić kao Marcello. Uvjerljivost njegova scenskog nastupa nije bila nikada upitna. Sada se glasovno i pjevački toliko razvio da je cijelim nastupom u kojemu nije bilo slabog mjesta (pogotovo ne njegovom krivnjom) dominirao izvedbom. Bio je srdačan, topao, raspjevan, razigran. I dobro ga se čulo! Pravi Marcello! Dobro se čulo i Luciana Batinića kao plemenitog Collinea, ali se ne mogu oteti dojmu kako njegov veličanstven glas više dolazi do izražaja u velikim Verdijevim basovskim ulogama, kakve, na žalost, nema prilike pjevati u Zagrebu. Odlični su bili Željko Grofelnik kao Benoit, Marko Cvetko kao Parpignol i Marijan Jurišić kao Alcindor. Blijed i slabo čujan bio je Alen Ruško kao Schaunard. Musetta izvjesno nije idealna uloga za Ivanu Lazar. I zašto uporno i dalje povjeravati tu ulogu koloraturnim sopranima kad ona traži daleko više glasovne supstance? Musetta je, za razliku od bolesne Mimì, zdrava i puna života, dakle i snažnija glasa nego što ga može imati sopranistica krasnih eteričnih visina kakva je ova pouzdana pjevačica. Rekla bih i da njezin scenski lik redatelj nije adekvatno razradio.
    HNK u Zagrebu: Puccini, La Bohème, red. Arnaud Bernard, dir. Josip Šego, foto: © Novković
    No, La Bohème uz dirigenta čine prvenstveno Rodolfo i Mimì, ili Mimì i Rodolfo. Ovaj put su to bili Mimì i Rodolfo. Martina Zadro je pjevačica velikih kvaliteta i njezinom pjevanju nema prigovora. Glas joj je svjež, zvučan, ujednačen, jednako lijep u forteu i pianu. Njime suvereno vlada, kao što je vladala trećim činom u kojemu je, uz Radića, uložila mnogo truda da ga održi. Lijepo je muzicirala, ljupko igrala. Ne bih rekla da je pravi pučinijevski sopran, no u svakom slučaju daleko prikladniji autoru nego u zagrebačkom HNK-u dugo očekivani Tomislav Mužek, odličan splitski Faust. Zahvaljujući savršenoj muzikalnosti i izraženom osjećaju za interpretaciju, vokalnu i scensku, bio je nježan u prizorima s Mimì, veseo s prijateljima. No nije bio u najboljem glasovnom raspoloženju. Uspijevao je svladati pjevačke zahtjeve uloge u prvome činu, ali u trećemu mu jednostavno nedostaje glasa. On je lirski a ne lirico spinto tenor i uz najbolju volju ne može udovoljiti zahtjevima uloge u trećemu činu, svim njezinim emfatičnim frazama u širokom luku. A nije mu se baš posrećio ni duet s Marcellom u četvrtome.

    Ukratko, zanatski uglavnom korektno, ali daleko od Puccinija.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 20. prosinca 2009.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...