Odličan drugi prizor broj jedan

Metropolitan u Lisinskom: Richard Strauss, Kavalir s ružom, dir. Edo de Waart, red. Nathaniel Merrill

  • The Metropolitan Opera, New York: Richard Strauss, Kavalir s ružom, dir. Edo de Waart, red. Nathaniel Merrill, foto: www.metoperafamily.org/metopera
    Da je kazalište, pa i operno, izvedbena umjetnost usko vezana za specifično ovdje i sad, ne treba dodatno naglašavati. Prema tome, činjenica da je predstava Kavalira s ružom u HD prijenosu uživo iz njujorškog Metropolitana obnova inscenacije Nathaniela Merrilla iz 1969. sama po sebi govori o tome u kojim će se okvirima ponajviše zadržavati ovaj prikaz. Dugovječne predstave ne nalazimo isključivo u glazbeno-scenskom, nego i u dramskome kazalištu, što može biti znak svojevrsne kulturne univerzalnosti, ali i dvosjekli mač ako patina predstave postane muzealna. Predstava Kavalira s ružom u svakom slučaju funkcionira i danas, interpreti se u njoj glumački dobro snalaze (precizno izvršavajući naputke obnovitelja režije, oslanjajući se istodobno i na vlastite improvizacijske mogućnosti), no bjelodano je da predstava danas ne može ponuditi ništa značajno u interpretaciji kompleksnog glazbeno-dramatskog predloška dua Strauss – Hofmannstahl, ploda jedne među najkvalitetnijim skladateljsko-libretističkim suradnjama glazbene povijesti.

    The Metropolitan Opera, New York: Richard Strauss, Kavalir s ružom, dir. Edo de Waart, red. Nathaniel Merrill, foto: www.metoperafamily.org/metoperaMelodramatski aspekt opere, koji se tiče odnosa Maršalice i njezina mlađahnog ljubavnika, grofa Octaviana, režijski je i glumački ostvaren psihološki uvjerljivo, dosežući vrhunac na kraju prvoga čina, no režija ne nudi nikakav odgovor na mogući dramaturški problem ove opere, svojevrsni izostanak kohezije između spomenutih melodramatskih rukavaca radnje i farsičnih epizoda koje se tiču nadmudrivanja baruna Ochsa auf Lerchenaua. Ta farsa je u predstavi Metropolitana djelovala odveć slabašno i neduhovito, čemu razloge možemo tražiti u tome da se načini kazališnog izazivanja smijeha, pa i kod farse, uvelike mijenjaju kroz desetljeća. Da navedemo samo jedan primjer: aposlutna glumačka karikatura inače šarmantnoga islandskoga basa Kristinna Sigmundssona u ulozi baruna Ochsa možda je i osvojila zagrebačku publiku, no nesumnjivo pridonosi simplifikaciji toga lika koji je u svojoj interpretacijskoj povijesti poprimao i daleko zanimljivija lica. Jednako kao ni zastarjele, za današnje pojmove pomalo kičaste scenografija i kostimografija, tako ni Merrillova režija nema ničeg inspirativnog za ponuditi zagrebačkoj sredini, koja – s nelagodom treba priznati – zbog visokih glazbeno-interpretacijskih zahtjeva partiture po istraživanjima Marije Barbieri još čeka prvu premijeru opere nakon Drugoga svjetskoga rata!

    The Metropolitan Opera, New York: Richard Strauss, Kavalir s ružom, dir. Edo de Waart, red. Nathaniel Merrill, foto: www.metoperafamily.org/metoperaGlazbeni aspekt interpretacije nudi više materijala za osvrt, premda treba priznati da se ne može reći da medij prijenosa uživo u Dvorani Lisinski, unatoč svoj kvaliteti tehničke opreme, naročito pogoduje slušateljskoj recepciji Straussove partiture. Unatoč bogatoj i zasićenoj orkestraciji, djelo poput Kavalira s ružom više osvaja lirskom suptilnošću nego strastvenom silovitošću, činjenica da se – kako to uredno ponavljaju voditelji prijenosa iz projekcije u projekciju – "ništa ne može mjeriti s iskustvom prisustvovanja živoj izvedbi" u opernoj kući poput njujorške, najjasnije se očitovala upravo u subotnjemu prijenosu. Uslijed toga, slušni dojam o pjevačkim izvedbama glavnih solista kao da nije na odgovarajući način posredovao dojam koji je mogao ostaviti na publiku Meta te je bilo teško odijeliti upliv interpretacije i tehničke reprodukcije. Možda se to najviše odnosi na ulogu Sophie u tumačenju njemačke sopranistice Christine Schäffer, čiji je lirski sopran jednako primjeren ovoj kao i ulogama u Mozartovim operama, no svejedno je njezin glas djelovao pomalo suho i nadglasano orkestrom. Dojam o Kristinnu Sigmundssonu išao je pak u drugu krajnost, tj. čulo ga se i više nego dobro, no unatoč preciznom vladanju dionicom koja je možda i druga po kvantiteti u operi, manirizam u glumačkome izrazu često se odražavao i na vokalno oblikovanje brojnih komičnih replika te je njegovom, već pomalo načetom glasu, na interpretacijskom planu itekako nedostajalo potrebne suptilnosti. U potonjemu ga je uvelike nadmašio britanski bariton Thomas Allen tumačeći, doduše, mnogo manje zahtjevnu, no također komičnu ulogu Faninala.
    The Metropolitan Opera, New York: Richard Strauss, Kavalir s ružom, dir. Edo de Waart, red. Nathaniel Merrill
    Nakon njezinih brojnih nastupa u ulozi voditeljice, zagrebačka publika konačno je dobila priliku čuti pjevački nastup jedne od najvećih američkih diva, Renée Fleming, i to u njezinom interpretacijskom fahu. Osebujna uloga Maršalice zahtijeva i pjevačku i glumačku zrelost, a unatoč tome što ju je prvi puta pjevala prije petnaest godina, Fleming se čini upravo u idealnoj dobi za njezino tumačenje, i to se svakako osjetilo i u prijenosu uživo, pogotovo u prvome činu. Razloge tome što njezin nastup u trećemu činu nije bio toliko efektan nikako ne treba tražiti u činjenici da se lik Maršalice uopće ne pojavljuje u drugom i u prvoj polovici trećega čina, jer se bez sumnje radi o glavnoj i dominantnoj ličnosti opere. Razlozi su daleko banalniji: finalni tercet protagonista ljubavnoga trokuta (Maršalice, Octaviana i Sophie) jednostavno nije zazvučao u punome sjaju, a radi se o svojevrsnoj kulminacijskoj točki ne samo ove opere, nego i o jednome od vrhunaca Straussova opusa općenito. Hipotetsku odgovornost možemo tražiti u diskografijom opterećenom slušateljskom iskustvu ili možda čak i u dirigiranju Ede de Waarta, koji je uskočio na mjesto Jamesa Levinea te se mjestimično moglo reći da njegovo ravnanje orkestrom više odlikovala suzdržana discipliniranost nego toliko potrebna zaigranost. U visokim standardima Opere Metropolitan tercet je ipak nadmašio drugi prizor broj jedan opere, Octavianovo vabljenje Sophie srebrnom ružom, prezentirajući – u velikoj konkurenciji – mezzosopranisticu Susan Graham kao jednu od najkompletnijih pjevačkih ličnost večeri.

    © Ivan Ćurković, KULISA.eu, 11. siječnja 2010.

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike

najavljujemo...