Prasak virtuoziteta

Guitarra viva: Krešimir Bedek, Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb, 26. siječnja 2010.

  • Već se godinama govori o Zagrebačkoj gitarističkoj školi tako da je već postao općeprihvaćen pojam. Naime, posljednjih desetljeća mnogi su dobri gitaristi koji koncentriraju u zemlji i inozemstvu izašli sa zagrebačke Muzičke akademije. Mnogi su se poslije usavršavali u inozemstvu skupljajući na međunarodnim natjecanjima priznanja i nagrade. Štoviše, mnogi od njih ostaju dugo na koncertnom podiju, a kako je dobrih puno već odavna se okupljaju u sastave poput Zagrebačkog gitarističkog tria ili Kvarteta podjednako oduševljavajući na gostovanjima po svijetu. A postojanje takvih sastava potaklo je kompozitore da za njih skladaju, obrađuju djela drugih autora budući da je literatura relativno oskudna.

    Još je jedan gitarist iz mlade generacije umjetnika na gitari zabljesnuo na svom recitalu u Hrvatskom glazbenom zavodu u sklopu ciklusa Guitarra viva koji ima svoju vjernu i predanu publiku pa nema nikakve opasnosti da će dvorana biti prazna. Nadarenost Krešimira Bedeka zapažena je od malih dana. Nakon diplome na Muzičkoj akademiji u rodnom Zagrebu, potekao iz klase Darka Petrinjaka, Bedek se usavršavao u Haagu kod Zorana Dukića gdje je prije dvije godine i magistrirao. Koncentrirao je u Hrvatskoj, Belgiji, Njemačkoj, Sloveniji, Portugalu, Španjolskoj, a nedavno se vratio i iz Izraela. Svoju je vještinu ovjenčao brojnim priznanjima i nagradama, a trenutno radi kao asistent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

    Njegov živopisni recital sadržao je stilski čist gitarski repertoar španjolskih i latinoameričkih majstora. Iznimka se pojavila smo na kraju s djelom Ivane Kiš koja je svoju skladbu posvetila upravo njemu. Na početku su tu bile Sevillana, Fandanguillo i Homenaje a Tàrrega, snažni, ritmički bogati narodni plesni oblici koje je koristio Joaquin Turina. Slijedio je sentimentalno obojeno Sanjarenje Gulia Regondija, a potom i ekspresivna jedina gitarska Sonata Argentinca Alberta Ginastera koja se kroz moderne zahvate maštovito poigrava argentinskim folklorom, a znalački i oblikom četverostavačne barokne sonate. Kroz male, izrazito nijansirane misli i vedre i tužne vodilo je pet kratkih stavaka – spokoj, veselje, mir, životna radost i žudnja – iz Intimne zbirke Vicentea Ascencia. Pravi, ali dobro kontrolirani prasak Bedekova virtuoziteta donio je Capriccio Diabolico, Omaggio a Paganini Maria Castelnuovo-Tedesca, skladbe nastale za Andresa Segoviju, uostalom kao i Turinine s početka recitala.

    Krešimir Bedek je u svim izvedbama pokazao i virtuoznost i osobit odnos prema paleti boja bogata i moćna tona širokih dinamičkih raspona. Njegove izvedbe krasi i izrazit smisao za dramaturgiju djela i tako donosi osobite i osobne interpretacije na koje nijedan slušatelj neće ostati ravnodušan. Kraj je bio rezerviran za dinamitnu skladbu Ivane Kiš Big John Campbell's Last Song. Bedek je na duhovit način instrumentalnog teatra u potpunom mraku dvorane ispričao priču o nekad slavnom Johnu Campbellu čija stvaralačka lomljenja oko Posljednje pjesme – skladbe izrazita komprimirana ritma koja povremeno koristi i cijelo tijelo gitare i žice kao udaraljku – završavaju u furiznom bijesu.

    © Maja Stanetti, KULISA.eu, 28. siječnja 2010.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike