Predstava je počela nakon prologa

Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi, Simon Boccanegra, dir. James Levine, red. Giancarlo del Monaco

  • Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi, Simon Boccanegra, dir. James Levine, red. Giancarlo del Monaco
    Poznato je da je Plácido Domingo nerado pjevao uloge s eksponiranim visokim tenorskim registrom i da na tržištu ima snimaka njegovih baritonskih interpretacija (Seviljski brijač). No da će se na kraju karijere (ali, kako sam kaže, to nije kraj), prihvatiti Simona Boccanegre, ipak je bilo iznenađenje. Veliki umjetnik iznimno snažne osobnosti uvijek ima nešto reći, ali i Verdijeve baritonske uloge imaju zahtjeve kojima je teško potpuno udovoljiti i u naponu snage a kamoli u sedmom životnom desetljeću. Nelagoda postaje veća kad u prologu igra Simona, koji ima vjerojatno, kakvih dvadesetipet, najviše trideset godina, a njegov nesuđeni tast izgleda znatno mlađi. Kad odbaci kestenjastu periku i ostane s vlastitom sijedom kosom i igra Simona dvadesetipet godina starijeg, Domingo je prihvatljiviji, naravno, u interpretativnom pogledu. Jer za veliki verdijanski luk u širokoj kantileni, pogotovo lirskih fraza, godine čine svoje. Nevolja je u Prologu bila tim veća što je James Morris, nesumnjivo velik pjevač i veliki Wotan, vrlo daleko od verdijanskog basa, ne samo zato jer su mu dubine nečujne nego poglavito zbog toga što u njegovu pjevanju nema ništa verdijanskog. Bili su tu, dakle, Domingo koji zna što je Verdi ali je već u godinama i Morris u naponu snage koji nije verdijanski pjevač.

    Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi, Simon Boccanegra, dir. James Levine, red. Giancarlo del MonacoI tako je predstava počela s prvim činom, kad su na scenu stupili izvrsni verdijanski pjevači: kanadska sopranistica Adrianne Pieczonka i talijanski tenor Marcello Giordani. Tada smo čuli belkanto sa svim finesama zbog kojih je Verdi toliko zahtjevan i čijim zahtjevima ne mogu uvijek odgovoriti ni inače dobri pjevači. Kanadsko-talijanski par pjevao je punim plućima i potpunim vladanjem verdijanskom frazom u cijelom njezinom širokom luku s bezbroj dinamičkih i interpretativnih nijansi. To je doista bio užitak! Kao što je užitak bilo gledanje prekrasnih bogatih kostima Michaela Scotta. U njegovim scenskim rješenjima jednostavna veličanstvenost Vijećnice kontrastirala je s pomalo kičastim zidovima palače Grimaldi, a u cjelini je nedostajao onaj „povjetarac s mora“ koji tako dubinski karakterizira cijelo Simonovo biće.

    Teško je govoriti o režiji Giancarla del Monaca, jer je scenska postava stara petnaest godina pa je, vjerojatno, mnogo toga bilo prepušteno protagonistima. A kako su oni redom i snažne umjetničke osobnosti, svoje su junake učinili uvjerljivima i djelotvornima. Osobno ne mogu reći da ne volim modernije režije, ali kad su na sceni umjetnici koji mogu ponijeti lik (kao što su to bile i dvije briljantne protagonistice Kavalira s ružom), onda je lijepo odmarati oči na nečemu lijepom i uživati.
    Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Simon Boccanegra, dir. James Levine, red. Giancarlo del Monaco
    Suvišno je ponavljati hvalospjeve orkestru i zboru Metropolitana, jer se to uostalom i očekuje od kuće takva ugleda i takvih financijskih mogućnosti (kojima će vjerojatno pridonijeti i marketinški potez sa slavnim tenorom u baritonskoj ulozi). A James Levine je dirigent poznatog autoriteta u vođenju složene predstave, kakav je Simon Boccanegra. Ipak, najvrijednija od svega bila je prelijepa glazba ove maestralne partiture i jednostavno je bilo divno prepustiti se svoj njezinoj ljepoti!

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 11. veljače 2010.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...