Norma nija bila norma

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Vincenzo Bellini, Norma, dir Antonello Allemandi, red. Philipp Himmelmann

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Vincenzo Bellini, Norma, dir Antonello Allemandi, red. Philipp Himmelmann, foto: © Novković, www.hnk.hr
    Na kraju teksta u kojemu smo najavili najnoviju premijeru Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu ustvrdili smo: „A Norma je Norma“. I to se još jedanput potvrdilo. Norma nije tzv. repertoarna opera i obično se uvrštava u repertoar kad se ima pjevačica koja će biti razlog postojanja te predstave. Tako se to učinilo prije Drugoga svjetskog rata za Zinku Kunc Milanov, a u novije vrijeme za Ljiljanu Molnar-Talajić, Venetu Janevu Iveljić i Mirellu Toić. U novoj zagrebačkoj Normi posegnulo se za gošćom – Nataliom Ushakovom. Ona se trudila, dala je sve od sebe, borila se do zadnjeg daha – ali nije pomoglo. Jednostavno nema potencijal za Normu! Dalo se to naslutiti već iz Caste Dive koja joj se, nažalost, baš nije posrećila. Ushakova bi u nekoj drugoj ulozi koja ne bi njezine glasovne mogućnosti dovodila do krajnjih granica, koja bi se kretala u zahtjevima standardnog sopranskog repertoara, vjerojatno nastupila s više uspjeha. Ali Norma je puno, puno više od standarda. Velika Montserrat Caballé koja je otpjevala sve što sopran u tom repertoaru može pjevati rekla je da je teža od nje samo Imogene u Piratu. Od Norme očekujemo veličanstvenost, ona je autoritet, nje se boje, a taj se autoritet prvenstveno postiže adekvatnim glasom i autoritativnim pjevanjem. Za nju je potreban ujednačen velik glasovni opseg u kojemu su jednako snažni svi položaji, od impresivnih dubina preko moćnog srednjeg položaja do sigurnih visina te dramskih i lirskih koloratura. Taj glas mora moći tkati prozračna piana i imati sposobnost izražavanja cijelog niza vrlo raznolikih duševnih stanja, a dramatiku treba postizati u izrazu a ne u forsiranju tona.  Norma u stalnom forteu, tu i tamo mezzoforteu, napetog zapjeva, jednolična je i nezanimljiva. I kad vokalna komponenta ostvarenja protagonistice ne zadovoljava jer joj mnogo toga nedostaje, a ni njezin cjelokupan nastup nije uvjerljiv - onda je to bila Norme bez Norme.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Vincenzo Bellini, Norma, dir Antonello Allemandi, red. Philipp Himmelmann, foto: © Novković, www.hnk.hrKolikogod se netko trudio pokušavati objašnjavati da je važno i kako se Norma postavlja na scenu, ma koliko bila (ili ne bila) zanimljiva scenska rješenja, ništa neće pomoći, ako protagonistica nije od formata. Ne pomažu (ali i ne odmažu) ni pjevački dobar ali jednodimenzionalan u izrazu Pollione Rafaela Rojasa, ni u ovoj koncepciji pobjednička ratnica Dubravka Šeparović-Mušović kao Adalgisa, u ulozi u kojoj se najoptimalnije ne iskazuju njezine kvalitete, ni stameni Ivica Čikeš  u okljaštrenoj ulozi Orovesa. Iako bismo se mogli upitati je li ugledni umjetnik trebao pristati pjevati ulogu svedenu na pola. Premalo je bilo nijansiranja u dinamici, izgubilo se djelovanje prekrasnih dueta Norme i Adalgise jer pjevačice nisu mogle imati pravi kontakt s obzirom na to kako su bile postavljene. I sve je to išlo na uštrb glazbe. Vrijedno je zabilježiti da su se u sporednim ulogama veoma svidjeli Kristina Anđelka Đopar kao Clotilde i Tvrtko Stipić kao Flavio.

    Najbolji sudionik te premijere bio je dirigent Antonello Allemandi. On je doista proniknuo u Bellinija! Bilo je to razvidno već iz uvertire, koja nije nimalo laka i dobro je izvesti može samo dirigent koji dobro poznaje Bellinijev stil. Ona je bila i najbolji dio predstave. Orkestar je svirao u optimalnom dometu svojih mogućnosti pa je i on bio iznad uobičajenog. Zbor (zborovođa Ivan Josip Skender) ostavio nas je u dvojbi koliko je njegov domet bio ovisan o njegovom položaju na sceni. Allemandija bismo sigurno rado ponovno imali, naravno u povoljnijim uvjetima.

    Bi li se redatelj Philipp Himmelmann usudio kratiti kakvu Wagnerovu operu, kao što je to učinio s Normom? Izbaciti cijeli prizor Orovesa i zbora prije finala koji je dramaturški vrlo opravdan – nije li to malo neučtivo prema skladatelju? Zar je doista bio u krivu slavni njemački filozof Arthur Schopenhauer kad je izjavio da libretu Norme nema premca po dramskoj obradbi tragične teme? Možemo samo pretpostaviti što dirigent, bellinijevski znalac, o tome misli.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Vincenzo Bellini, Norma, dir Antonello Allemandi, red. Philipp Himmelmann, foto: © Novković, www.hnk.hrVeć smo se naučili, ali to ne znači i prihvatili, da se redatelji ne obaziru na tekst koji pjevači pjevaju. U partituri Norme, doduše, ima i ratničkog i krvi, ali ipak ne toliko da bi taj element bio toliko dominantan, da bi Adalgisa na kraju ubila Pollionea, Normu i njihovu djecu i tako iskočila u prvi plan. Zar se to može iščitati iz partiture, u kojoj je ona ustvari sporedan lik, potreban tek toliko koliko sudjeluje u odnosu Norme i Pollionea, pa je u finalu više ni nema. Korespondira li ova Himmelmannova režija s Bellinijevom glazbom? Ja mislim da ne. Neosporno je riječ o redatelju s idejama, iako se one baš nisu razabirale u razradi međusobnog odnosa likova nego više u skupnim prizorima. Možda bi bilo zanimljivo vidjeti njegovu režiju kakve glazbeno manje zadane partiture, a Norma je prototip belkantističke opere koja ima svoja jasna određenja. Scenograf Hermann Feuchter poslužio se prokušanim efektom stepeništa koje djeluje vizualno atraktivno i u svojoj čistoj jednostavnosti koresponira s glazbom. Drugo je pitanje kako se pjevači osjećaju u stalnom uspinjanju i silaženju i koliko ih to ometa u pjevanju. Kontrast čistoći bijelih stepenica je Normin stan u predgrađu, i to nas vraća u realitet. Ne može se osporiti maštovitost bogatih zborskih (nasuprot siromašnim solističkim) kostimima Gesine Völlm. Ali u kakvoj su vezi s Normom? Funkcionalno je bilo oblikovanje svjetla Gérarda Clevena.

    Takva cjelokupna scenska realizacija – ako hoćemo prihvatiti njezinu ideju vodilju – može se ili ne mora svidjeti  – stvar je osobnog ukusa. Ali da izvedba nije bila trijumf belkanta – to je mjerljivo. A zašto onda Norma?

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 15. veljače 2010.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...