Stabla u strunama

Ciklus Forte Fortissimo Koncertne direkcije Zagreb: We Were Trees, Giovanni Sollima i Monika Leskovar, violončela, Ansambl solista Kaleidoskop, KD Lisinski, 9. ožujka 2010.

• Ugledni talijanski violončelist i skladatelj Giovanni Sollima (1962) višestruko je povezan s hrvatskom glazbenom kulturom. Naime, nakon diplome na Konzervatoriju u rodnom Palermu usavršavao se u sviranju violončela kod Antonija Janigra u Salzburgu te u komponiranju kod Milka Kelemena u Stuttgartu. Proslavio se kao solist diljem svijeta surađujući s najvećim umjetnicima, poput Claudija Abbada, Giuseppea Sinopolia, Jörga Demusa ili Marte Argerich, a od 2005. prisno i s našom Monikom Leskovar. Svi oni i mnogi drugi rado sviraju njegove osebujne i intrigantne skladbe koje sublimiraju najrazličitije žanrove – od klasike, jazza i rocka do etničkih idioma Sicilije i drugih mediteranskih zemalja.
  
  U suradnji s Monikom Leskovar (1981), asistenticom svojeg profesora Davida Geringasa na Visokoj muzičkoj školi Hanns Eisler u Berlinu i mladim berlinskim ansamblom solista Kaleidoskop (osnovanim 2006) Giovanni Sollima je 2008. snimio i promovirao CD We Were Trees (Sony/BMG) isključivo sa svojim skladbama, koji je predstavljen u ciklusu Forte Fortissimo i Pretplata plus Koncertne direkcije Zagreb. Te skladbe povezuje zanimljiva ideja koja polazi od spoznaje da stabla vibriraju poput ljudskih bića ili poput instrumenata. "Gudači kako ih ja osjećam dok sviraju oko mene i zvuče poput vrlo kompaktne, ali ipak meke šume, imaju energiju zraka, vatre, vrućine, leda i dubokih uzdaha." kaže Solima.
  
  Predstavljene su četiri priče na tu temu za jedan ili dva violončela i gudače (L. B. Files, Violocelles vibrez!, Tree Raga Song – posvećene Moniki Leskovar – i When We Where Trees) uz uvodni Wood Prelude za gudače i improvizaciju na fragment iz skladbe When We Where Trees Yet Can I Hear također za gudače uz snimljeni glas koji govori stihove Patti Smith – dakako o stablu. Solima je u skladbi L. B. Files dozvao u sjećanje Luigija Boccherinija, bliskog mu skladatelja zbog "znatiželje i sposobnosti usvajanja i miješanja oblika, tehnika i suprotnih stilova. Zamišljao ga je kao plešućeg violončelista. Stoga je doslovno uplesao na podij s violončelom u rukama, svirajući u hodu početak skladbe. Napravio je krug oko glazbenika, da bi zatim u sjedećem stavu zajedno s ansamblom izveo nadasve radosnu, elegičnu, plesnu, energičnu i duhovitu skladbu upotpunjenu glasom i stihovima s nosača zvuka.
  
  Zajedno s Monikom Leskovar Solima je izveo skladbu Violoncelles vibrez! za dva violončela i gudače. Sjećanje je to na njegovog učitelja Antonija Janigra koji je svoje studente pozivao da vibriraju, intenzivno ili šapćući. Romantični minimalistički razgovor dvaju isprepletenih violončela grana se poput stabla i stalno raste. Tree Raga Song za violončelo i gudače posvećene su Moniki i opet s pomisli na jedno stablo – veliku magnoliju koja raste uz autorovu kuću u Palermu. Tu je dakako briljirala solistica Monika Leskovar uz sjajne gudače. Isto to stablo bilo je povodom za nastanak cikličke skladbe When We Were Trees za dva violončela i gudače sa znakovitim naslovima koji ukazuju na skladateljevu opčinjenost šumom violina, šumom u Dolomitima u kojoj je Stradivari tražio rezonantnija stabla za svoje znamenite instrumente. Asocira i na arhitekte koji su gradili kuće na stablima, zatim na lišće fikusa magnolije, koje se u 19. stoljeću slalo sa Sicilije poštom iseljenicima u Ameriku. Tu je i indijsko stablo koje raste odozgo prema dolje i prelazi u varijacije na glazbu vizionarskog Vivaldija.
  
  Cijela priča o stablima ispričana je glazbom ugođaja, koja slijedom autorovih sugestija djeluje poput filmske glazbe. Neki obrasci se i ponavljaju i s vremenom bi zapali u monotoniju da nije u pitanju odlična reprodukcija prvoklasnih glazbenika. Prije svega solista, ali i svih mladih gudača koji s velikim entuzijazmom, energijom i preciznošću surađuju s maštovitim Sollimom. Program je dramaturški koncipiran i obogaćen decentnom i duhovitom koreografijom. S obzirom na temu, na podiju se našla i velika grana, a glazbenici su nastupili u nekonvencionalnoj odjeći najrazličitijih boja i oblika. Reprezentativni nastup začinili su s još dva duhovita dodatka: Prvo su Monika Leskovar i Giovanni Sollima svirali zajedno na jednom violončelu, ali s dva gudala, a potom je za rastanak cijeli ansambl postepeno napustio podij, svirajući u koloni koja je obišla cijeli auditorij na veliku radost i oduševljenje publike.
  
  © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 16. ožujka 2010.

Piše: