Patetična za pamćenje

Plava oktava Zagrebačke filharmonije, dir. Keri-Lyn Wilson, solistica: Mayuko Katsumura, violina, KD Vatroslav Lisinski, 16. travnja 2010.

• 
  Posljednja dva koncerta Zagrebačke filharmonije održana su pod vodstvom kanadske dirigentice Keri-Lynn Wilson, čiji su raniji nastupi s našim orkestrom ostali u dobrom sjećanju. Uspješnim gostovanjima u domovini i Sjedinjenim Državama gdje je magistrirala dirigiranje i flautu (Juilliard) te na starom kontinentu gdje se afirmirala prvenstveno u opernim produkcijama (primjerice u Bečkoj državnoj operi), stekla je povjerenje i dobila priliku da svoje umijeće pokaže i u radu s Zagrebačkom filharmonijom.
  
  Dok je prvi koncert (9. travnja) predstavio djela Ludwiga van Beethovena (Prometejeva stvorenja i 3. simfonija u Es-duru, Eroica) i Johannesa Brahmsa (2. Koncert za glasovir i orkestar u B-duru uz solista Nikolaja Mazharu), drugi (16. travnja) je bio u znaku slavenske glazbe iz pera Stanka Horvata (Koral za gudače), Sergeja Prokofjeva (2. koncert za violinu i orkestar u g-molu, solistica Mayuko Katsumura) i Petra Iljiča Čajkovskog (6. simfonija u h-molu, Patetična).
  
  Koral za gudače Stanka Horvata na početku večeri je podsjetio na skladateljev prepoznatljiv rukopis oblikovan po uzoru na Poljsku školu Lutoslawskog i Pendereckog koja je bila izazov šezdesetih godina prošloga stoljeća, ali danas nije dovoljno inspirativna za glazbenike i dirigenta. Bio je to tek rutinski izveden desetominutni uvod u 2. koncert za violinu i orkestar u g-molu, op. 63 Sergeja Prokofjeva, nastao prema narudžbi za francuskog violinista Roberta Soetensa 33 godine ranije u sretno vrijeme skladateljeva nadahnuća i stvaralačke plodnosti.
  
  To izrazito melodično i lirsko, ali i virtuozno djelo koje je od praizvedbe do danas imalo vrlo pozitivan odjek kod publike i kritike, a predstavlja i važan repertoarni ukras svakog ambicioznijeg violinista, ovaj put nije odjeknulo u pravom svjetlu. Mlada japanska violinistica Mayuko Katsumura (učenica Yfraha Neamana na Guildhall School of Music and Drama u Londonu) niže uspješne nastupe u europskim zemljama. Vrsna je violinistica u tehničkom pogledu, ali nas je njezin nastup u ovom djelu ostavio hladnim. Bio je doduše korektan, ali suzdržan i nedovoljno poticajan za orkestar i dirigenticu. Ukratko, nije oduševio publiku.
  
  Poslije pauze uslijedilo je ugodno iznenađenje sjajnom izvedbom 6. simfonije u h-molu, op. 74, Patetične Petra Iljiča Čajkovskoga, koju je zadovoljna publika ispratila ovacijama, a zavedena efektnim briom trećeg stavka pokušala i prije vremena zapljeskati. Tu svoju posljednju simfoniju kojom se nesretni Čajkovski oprostio od života, s iznimnim rasporedom stavaka omeđenih s dva impresivna Adagia, maestra Keri-Lynn Wilson predstavila je u najljepšem svjetlu. Sjajno je vodila orkestar Zagrebačke filharmonije. Izvedbu je oplemenila dubokim romantičnim osjećajima, bez pretjerane patetike, ali vrlo snažno i izražajno.
  
  Žustri tempo, potresne gradacije, suptilna dinamika i fraziranje, izvrsni prijelazi, sve je bilo besprijekorno i sugestivno. Glazbenici su bili iznimno motivirani i dali su svoj maksimum, posebice puhači, dok se kod gudača, koji su bili neuobičajeno raspoređeni s razdvojenim dionicama violina, osjetila mjestimična neujednačenost. Šteta što je u programskim knjižicama Zagrebačke filharmonije izostao ispis svih glazbenika koji sviraju te večeri, što je svojevremeno bila dobra i korisna praksa, kako bi se vidjelo koji od njih zaslužuju posebne pohvale. Ovako oni ostaju anonimni, iako ih dirigent na kraju poziva na pojedinačni poklon.
  
  Učinila je to i očito zadovoljna Keri-Lynn Wilson na kraju jedne od najboljih interpretacija Patetične Petra Iljiča Čajkovskog koju smo čuli u našoj sredini i koja će se dugo pamtiti.
  
  © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 18. travnja 2010.

Piše: