Glazbeni uzlet zagrebačke Opere

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Mazepa, dir. Mihail Sinkevič, red. Ozren Prohić

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Mazepa, dir. Mihail Sinkevič, red. Ozren Prohić, foto: © Saša Niovković
    Nakon izvrsnog dirigenta Norme, Talijana Antonella Allemandija (koji, na žalost nije imao sreće sa svojom premijernom protagonisticom), došao je izvrstan ruski dirigent Mihail Sinkevič, koji je za naslovnu ulogu dobio odličnog sunarodnjaka, pa je s njim, i iskoristivši maksimalno zagrebački operni potencijal, ostvario predstavu na visokom glazbenom nivou, mjestimice doduše preglasnu ali sjajna zvuka u prizoru Poltavske bitke, čemu su bitno pridonijeli članovi Orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske.

    Treći susret zagrebačke publike s Mazepom (prvi je bio 13. lipnja 1963. u sklopu trodnevnog gostovanja ansambla Državnog Akademskog teatra opere i baleta Sovjetskog Saveza T. G. Ševčenko iz Kijeva, tonski zabilježen na tadašnjem Radio Zagrebu, drugi na kasnijem gostovanju Beogradske opere) došao je u pravo vrijeme, kad su prilično aktualni rusko-ukrajinski odnosi pa lik ukrajinskog atamana Mazepe, izdajice u očima jednih a heroja u očima drugih, budi dodatnu znatiželju. Naravno, u koncepciji povijesnog lika.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Mazepa, dir. Mihail Sinkevič, red. Ozren Prohić, foto: © Saša Niovković
    U Puškinovoj poemi Poltava, prema kojoj je opera nastala, i u operi Čajkovskog, dvojbi nema. To je negativan lik koji vrhunac dostiže u posljednjem činu kad ostavlja Mariju pomućena uma i bježi da bi sebe spasio. No to uostalom nije ni važno ako Mazepu promatramo kao umjetničko djelo, operu koja doduše ne dostiže kvalitetu skladateljevih remek-djela nastalih prema književnom predlošku istog autora, Evgenija Onjegina i Pikove dame, ali ima sve osobine dobro skladane opere velikoga skladatelja, što Čajkovski jest. Mazepa ima snažan dramski zaplet koji se odvija u drugome i trećemu činu, ali i predugu ekspoziciju u prvome. Opera apsolutno djeluje, ali više izvanjskim ruhom bogate orkestracije nego unutarnjim, intimističkim nabojem, osim izvanrednog završnog prizora Marijine uspavanke (skladane nakon praizvedbe), koja ulazi u sam vrh razrješenja opernog finala svjetske operne literature, uz bok smrti Otella primjerice.

    Čajkovski je tu zašao u najskrovitije dubine vlastita bića, progovorio krajnjom iskrenošću i elementarnom snagom koja ne može ostaviti ravnodušnim. Ni poznata arija Mazepe niti njegov duet s Marijom, koji su ga u krajnjoj liniji i potaknuli na skladanje opere, nemaju tu duboku iskrenost. Najviše joj se približava arija Kočubeja, koju je prekrasno otpjevao Luciano Batinić, pa je i to možda jedan od dodatnih razloga što je naš mladi izvrstan, premalo korišten bas dobio prave ovacije nakon predstave. To, naravno, nikako ne umanjuje sjajno pjevačko dostignuće u naslovnoj ulozi Vladimira Vanejeva, jednog od najboljih gostiju koje smo čuli na sceni zagrebačke Opere, baritona o kojemu možemo sanjati, ili Tamare Franetović Felbinger kao Marije koja se iz uloge u ulogu sve bolje razvija i treba joj samo više iskustva da bi svojemu suverenom pjevanju dodala onaj krajnji izraz koji se postiže brojem nastupa u velikim ulogama.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Mazepa, dir. Mihail Sinkevič, red. Ozren Prohić, foto: © Saša Niovković
    Uz bok trojcu nositelja glavnih uloga, ujednačenom triju kakav se rijetko nalazi, bili su impresivna Zlatomira Nikolova kao Ljubov i odličan Stjepan Franetović u epizodi pijanog kozaka. Siguran u nastupu bio je gost tenor Luis Chapa kao Andrej, premalo zao i opak Ivica Trubić kao Orlik, a Damir Fatović dobro se snašao u ulozi Iskre. I zbor (zborovođa Ivan Josip Skender), a još više orkestar, imali su jedan od svojih osjetno boljih nastupa. Pod znalačkim i autoritativnim ravnanjem iznimnog gosta ostvarena je vrlo respektabilna predstava. I tako je glazbeni dio najnovije premijere zagrebačkog opernog ansambla probudio nade u mogući uzlet zagrebačke Opere.

    Teško bi bilo isto ustvrditi i za scensku komponentu predstave. Redatelj Ozren Prohić pokazao je mnogo elemenata svoga prepoznatljivog rukopisa, ali rekla bih da je otišao korak dalje, pogotovo u prvoj slici. Nemoguće je i zamisliti da bi se momak od kakvih sedamnaestak godina drznuo obljubiti isto tako mladu djevojku, kćer vrhovnog suca! Pa taj bi ga raščerečio! U skladu s tim bio je presamouvjeren i samodopadan, u krajnjoj liniji i neuvjerljiv nastup Andreja. On bi trebao biti sušta suprotnost negativcu Mazepi, a ovako prikazan, u odnosu prema Mariji to nije. Čemu pijana, raspojasana rulja (na obveznom stolu) kad bi se trebao plesati hopak, pa onda dvoje plesača zalutalih iz bijelog baleta?! Redatelj sigurno ima objašnjenje, kao i za motorne pile u drugome činu, ali nisam sigurna koliko je ono doprlo do gledatelja. Pretjeralo se i s ne osobito bogatim video-projekcijama (autor Ivan Faktor) koje se ponavljaju unedogled. Zar ne bi bile dovoljne samo u prizoru Poltavske bitke?!

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski, Mazepa, dir. Mihail Sinkevič, red. Ozren Prohić, foto: © Saša NiovkovićDobro riješena bila je druga slika prvoga čina, a pogotovo treća slika drugoga, kad se ustrašeni narod stisne i postroji u homogenu cjelinu u konstrukciju oblika kvadra. Treći čin (scenografi Branko Lepen i Ozren Prohić) s minimalnim, gotovo minimalističkim sredstvima djelovao je vrlo snažno i, konačno, usklađeno s glazbom. Teško bih isto rekla za puno metala i kosina u toploj ukrajinskoj noći u drugoj slici drugoga čina. O koncepciji da Marija pjeva uspavanku lutki a ne mrtvom Andreju može se razgovarati. Surovost pojedinih prizora u staljinističkom ozračju (bilo je lako pretpostaviti da će Prohić za time posegnuti) ublažilo je osvjetljenje (oblikovatelj svjetla Deni Šesnić) koje je bilo bolji dio vizualne komponente predstave. Kostimi (kostimografkinja Petra Dančević) bili su vrlo heterogeni, od ružnih sivih muških potkošulja koje su isticale ne baš vitak stas nekih interpreta do elegantnog Kočubejeva odijela i Marijine plesne crne haljine s raskošnim bijelim ogrtačem i bliještećom dijademom u kosi.

    No najneprimjerenije je bilo vizualno oblikovanje lika Mazepe. Jest da je malo neobično da se mlada djevojka zaljubi u gotovo pola stoljeća od sebe starijeg muškarca, ali bi u tom slučaju on morao barem izgledati kao slavni vojni zapovjednik, što je Mazepa i bio, a ne kao da je izašao iz krčme. Kako se u tome osjećao Vladimir Vanejev zna samo on, ali je bilo primjetno da svojom igrom, pogotovo u prizorima s Marijom u kojima je bilo i topline, nastoji ublažiti tu vanjsku neprimjerenost.

    Cjelokupnošću glazbenog segmenta realizacije Mazepa je bitan napredak pa će biti zanimljivo poslušati i drugu solističku podjelu.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 10. svibnja 2010.

    počitajte kritiku druge pjevačke podjele

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...