Slavensko glazbeno pismo

Crvena oktava Zagrebačke filharmonije, dir. Evan Christ, solist: Bohuslav Matoušek, violina, KD Vatroslav Lisinski, 7. svibnja 2010.

• 
  Program pretposljednjeg ovosezonskog koncerta u ciklusu Crvena oktava Zagrebačke filharmonije sadržavao je isključivo djela slavenskih skladatelja, nastala sredinom prošloga stoljeća. Simfonijsku pjesmu Zemljo Hrvatska – lik moje puntarske domovine Ivana Brkanovića, 2. koncert za violinu i orkestar Bohuslava Martinůa i Koncert za orkestar Witolda Lutoslawskog predstavio je američki dirigent Evan Christ, aktualni vođa Brandenburške državne opere u Cottbusu u suradnji s češkim violinistom Bohuslavom Matoušekom.
  
  Tmurni dojam uvodne dramatične Brkanovićeve skladbe iz 1951. godine, s dominantnom temom pjesme Zdignite brati iz vremena Seljačke bune i Matije Gupca, dodatno je otežao znatno usporen tempo. Slijedilo je stanovito osvježenje s vrsnim violinistom Bohuslavom Matoušekom, koji je odlično interpretirao 2. koncert za violinu i orkestar Bohuslava Martinua, češkoga skladatelja kojem pripada posebno mjesto u umjetnikovom repertoaru, solističkom i komornom. Koncert je virtuozno lirsko djelo s osvježavajućim plesnim kontrastima i s kraćim kadencama u sva tri stavka. Solist je lijepim tonom, tehnički besprijekorno i muzikalno predstavio djelo koje ne pripada najpopularnijim koncertima za violinu, ali je svakako vrijedno pozornosti, posebno u tako dobroj izvedbi. Zadovoljnoj publici umjetnik se zahvalio izvrsnom izvedbom Gavote iz Partite za violinu solo Johanna Sebastiana Bacha.
  
  Vrhunac večeri bila je vrlo dobra izvedba efektnog Koncerta za orkestar poljskog majstora Witolda Lutoslawskog. To remek-djelo koje se uspoređuje s glasovitim Koncertom za orkestar Béle Bartóka, pršti inventivnom folklornom melodikom i pregnantnim ritmom. Majstorski je napisano u neobaroknoj tehnici i sjajno orkestrirano za veliki ansambl. Svi solisti u orkestru i pojedine skupine došli su do izražaja i pokazali svoje umijeće, a gudači punoću i ujednačenost zvuka. Prilično teatralna gesta dirigenta nametnula je doduše dobar tempo i brio, ali nije uvijek bila precizna. Na kraju je maestro nepotrebno zbunio malobrojnu publiku, ničim ne sugerirajući završetak te nažalost rijetko izvođene skladbe u našoj sredini, mirno stojeći nekoliko sekundi očekujući pljesak koji se bojažljivo oglasio tek nakon što je napokon dao znak za kraj.
  
  © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 9. svibnja 2010.

Piše: