Manje poznati Papandopulo i Wieniawski

Plava oktava Zagrebačke filharmonije: Romantična violina,, dir. En Shao, solist: Aleksandar Trostianski, KD Vatroslav Lisinski, 22. listopada 2010.

• 
  Zanimljiv koncert Zagrebačke filharmonije s djelima Papandopula, Wieniawskog i Šostakoviča naslovoljen je Romantična violina. U izvedbi 1. koncerta za violinu i orkestar u fis-molu, op. 14 Henyka Wieniawskog predstavio se izvrsni ruski violinist Aleksandar Trostianski, a dirigirao je maestro En Shao, koji uz angažmane u rodnoj zemlji Kini već dva desetljeća gostuje u Europi, a trenutno je šef-dirigent Simfonijskog orkestra RTV Slovenije. Dobro je poznat i nama, odnosno Zagrebačkoj filharmoniji s kojom nastupa i ove godine. Nakon koncerta održanog prošloga tjedna na ovom drugom njegovom koncertu u ovoj sezoni izvedeno je i jedno zagubljeno djelo Borisa Papandopula te znamenita 5. simfonija u d-molu, op. 47 Dmitrija Šostakoviča.
  
  U povodu dvadesete obljetnice smrti istaknutog hrvatskog skladatelja 20. stoljeća Borisa Papandopula (1906.-1991.) Zagrebačka filharmonija je u ciklus Plave oktave ove sezone uvrstila pet njegovih zagubljenih djela koja je nakon jednogodišnje mukotrpne potrage po Njemačkoj, Italiji, Srbiji, Sloveniji, Francuskoj, Egiptu, Sjedinjenim Državama i dakako Hrvatskoj, nedavno pronašao i spasio muzikolog Davor Merkaš uz pomoć skladateljeve udovice Zdenke Papandopulo. Tako je na ovom koncertu izveden Divertimento alla pasticcio koji je Papandopulo napisao 1971. godine prema narudžbi njemačkog grada Hernea i svog prijatelja Ljubomira Romanskog "glazbenog direktora grada Gelsenkirchena" za potrebe upoznavanja mladeži s orkestrom.
  
  Prepoznatljive citate iz svjetske orkestralne literature Papandopulo je povezao vlastitom dvanaesttonskom temom i vješto ih utkao u svoju majstorski orkestriranu cjelinu, sastavljenu od pet stavaka u kojima je predstavio nekoliko parova srodnih duhačkih instrumenata i udaraljki. Flautu i malu flautu slijede oboa i engleski rog, potom klarineti i saksofon, pa fagot i kontrafagot, a na kraju se javljaju triangl, glockenspiel, ksilofon i vibrafon. Uz eventualna kraćenja i prikladan komentar i ovo bi djelo moglo zaživjeti u edukativnom orkestralnom repertoaru za mladež poput dobro znanog Peće i vuka Sergeja Prokofjeva ili Mlade osobe (koja) upoznaje orkestar Benjamina Brittena.
  
  Još jedno otkriće večeri bio je susret s odličnim ruskim violinistom Aleksandrom Trostianskim i manje poznatim 1. koncertom za violinu i orkestar u fis-molu. op. 14 Henryka Wieniawskog, jednog od najvećih romantičnih virtuoza na violini. Naime, poznatiji je i popularniji njegov 2. violinski koncert, jer prvi je mladenačko djelo osamnaestgodišnjaka i vrvi virtuoznim ekshibicijama, posebice u prvome stavku. No, Aleksandar Trostianski je sjajan virtuoz koji se itekako može nositi s takvim ekstremnim zahtjevima. Uz to je obdaren muzikalnošću, odnjegovao je lijep i plemenit ton, dojmljivo fraziranje, bogatstvo dinamičkih nijansi, te je njegov nastup u cjelini bio siguran i uvjerljiv, unatoč ne baš preciznoj pratnji. U dodatku je također oduševio izvedbom solističke moderne skladbe Dolury ruskoga skladatelja Alekseja Mačavarianija.
  
  Dok je u prve dvije točke programa orkestar suočen s njemu nepoznatim partiturama bio pomalo nesiguran i nedovoljno uigran, završna točka večeri je bila i u programskom i u izvedbenom pogledu vrhunac večeri. Bila je to majstorska Peta simfonija u d-molu op. 47 Dmitrija Šostakoviča. To je jedno od najpopularnijih orkestralnih djela 20. stoljeća i svakako najizvođenija od petnaest skladateljevih simfonija. Maestro En Shao dirigirao je napamet. Znalački, sigurno, temperamentno i uvjerljivo. Orkestar Zagrebačke filharmonije bio je na visokoj razini, precizan, tonski ujednačen, moćan i kompaktan, a solisti besprijekorni. Iznimno snažna, emotivna i dijelom potresna glazba te "lirsko-herojske simfonije" pisane u tradiciji Beethovena i Čajkovskog, ali sa snažnim osobnom pečatom, u pomnoj i angažiranoj izvedbi duboko se dojmila te je ispraćena dugotrajnim i burnim odobravanjem.
  
  © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 24. listopada 2010.

Piše: