Posveta gitari

Ciklus Guitarra viva: Petrit Çeku, Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb, 2. studenog 2010.

• Popularni ciklus Guitarra Viva ne oskudijeva publikom. U prepunoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda 2. studenog nastupio je ponajbolji mladi gitarist Petrit Çeku (rođen 1985. u Prizrenu, Kosovo), koji je 2002. nastavio glazbeno školovanje u Zagrebu, prvo u Glazbenoj školi Pavla Markovca u razredu prof. Xhevdeta Sahatxhije, a potom na Muzičkoj akademiji gdje je diplomirao u klasi prof. Darka Petrinjaka. Tu je dobio izvrsne temelje za nastavak usavršavanja na raznim majstorskim tečajevima, a trenutačno pohađa poslijediplomski studij kod Manuela Barrueca na konzervatoriju Peabody u američkom gradu Baltimoru. Za niz uspješnih nastupa i natjecanja osvojio je mnoge nagrade i priznanja u domovini i inozemstvu, snimao je za diskografsku kuću Naxos, te dobio laskavu titulu Mladi glazbenik godine 2008. Zagrebačke filharmonije i Poštanske banke. A četiri godine ranije, kao osamnaestgodišnjak predstavljao je Hrvatsku na natjecanju Europska glazbena nagrada za mlade gdje je dobio prvu nagradu i uz to osvojio posebnu nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora. Stoga ne čudi veliko zanimanje publike za ovaj iznimni koncert koji će ostati u najljepšem sjećanju.
  
  Rafinirani izbor djela Johanna Sebastiana Bacha, Augustina Barriosa, Manuela Poncea i Joaquina Rodriga autorica teksta programske cedulje Alemka Orlić nazvala je "pohvalom gitari", ne samo zbog istoimena naziva zaključne skladbe Joaquina Rodriga, nego i zbog cjeline koja je predstavila gitaru kao najljepši instrument posebne suptilnosti i izražajnosti. Jedini skladatelj među odabranima u ovoj prigodi koji nije pisao za gitaru, pa čak ni za lutnju, jest Johann Sebastian Bach. Međutim njegova su djela velik izazov za sve glazbenike, pa tako i gitariste, posebice suite za violončelo solo, pa je umjetnik odlučio izvesti Šestu suitu za violončelo solo BWV 1012 u majstorskoj obradi za gitaru Valtera Dešpalja. Bila je to vrlo profinjena interpretacija, uronjena u bit Bachove glazbe, ali na posve nov način, otkrivanjem njene naoko skrivene ljepote i izražajnosti fraza, upravo nestvarno, kao da se otvorilo nebo.
  
  Nakon tog čudesnog Bacha, čuli smo nekoliko skladbi velikih majstora gitare: najprije dvije sjetne i introvertirane skladbe Augustina Barriosa (Chõro de Saudade i Un Sueńo en la Foresta /San u šumi/). Na to se lijepo nadovezala Romantična sonata Manuela Poncea kao posveta još jednom velikom romantičaru Franzu Schubertu, koji je također volio gitaru. I na kraju već spomenuta Elogio de la gitarra (Posveta gitari) Joaquina Rodriga, kao sukus svekolike ljepote koja se skupljala i nadograđivala kroz stoljeća razvoja gitare na španjolskome tlu. A kao dodatak tom biranom programu lijepo je odjeknula i Zima iz Godišnjih doba Astora Piazzole.
  
  Gotovo posve zamračena dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda djelovala je upravo fascinantno na publiku koja se tako mogla intenzivnije usredotočiti na umjetnikovo muziciranje, osim onih koji su nažalost prenapadnim kašljanjem kvarili doživljaj, a to se uz malo dobre volje i pažnje može ublažiti, ako ne i izbjeći ! U potpunom mraku dvorane, obasjan samo jednim trakom svjetlosti, Petrit Çeku je i na svoj jedinstveni način izrazio pohvalu gitari. Ne samo izvrsnim muziciranjem, nego je na kraju svakog dijela koncerta visoko podigao vrijedan instrument plemenita tona, koji mu je poklonio američki graditelj Ross Gutmeier, a koji je pod njegovim virtuoznim, pažljivo artikuliranim prstima uvelike pridonio tonskoj ljepoti, te suptilnosti, izražajnosti i sugestivnosti interpretacije.
  
  © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 7. studenoga 2010.

Piše: