Metovi vrhunci

Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi, Don Carlo, dir. Yannick Nézet-Séguin, red. Nicholas Hytner

  • Marina Poplavska (Elizabeta de Valois); The Metropolitan Opera, Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Yannick Nézet-Séguin, red. Nicholas Hytner, foto Ken Howard
    Činjenica da je Boris Godunov Modesta Petroviča Musorgskog nastao gotovo neposredno nakon praizvedbe izvorne, francuske verzije Verdijeva Don Carlosa može se činiti hirom glazbene povijesti, no kako ništa u životu, a pogotovo u povijesti nije slučajno, ne možemo se ne zamisliti nad tom koincidencijom. Neposrednih kontakata i utjecaja među skladateljima dakako nije bilo, no dva remek-djela unatoč značajnim razlikama svjedoče o nekoj novoj zrelosti u žanru povijesne opere. I dok je Musorgskijev Boris na međunarodnoj opernoj sceni zabljesnuo gotovo iznenađujućom originalnošću, Verdijeva se Don Carlosa (kako se po imenu tog nesuđenog španjolskog vladara u nas ustalilo nazivati ovu operu, neovisno o tome izvodi li se na francuskom ili talijanskom – naziv talijanske verzije je Don Carlo i pod tim se imenom izvodi u Metu) smatra tek jednom od stepenica u skladateljskom sazrijevanju koje će kulminirati u Aidi i Otelu. Osobitoj sintezi te opere, koja zauzima sve istaknutije mjesto u kanonu Verdijevih skladbi, pridonijelo je nadovezivanje na tradiciju francuske velike opere (koje je u Sicilijanskim večernjima polučilo mnogo skromnije rezultate) te preokupacija adaptacijom djela istaknutih dramatičara poput Shakespearea i Schillera. I dok se engleski bard smatra postojanim libretističkim temeljem u različitim fazama Verdijeva stvaralaštva, za Schillerovim dramama kao predlošcima Verdi i njegovi libretisti posezali su prije pedesetih godina 19. stoljeća, što u neku ruku možemo objasniti sklonošću trenutka mladenačkom romantizmu njemačkoga autora.
    Marina Poplavska (Elizabeta de Valois) i Roberto Alagna (Don Carlos); The Metropolitan Opera, Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Yannick Nézet-Séguin, red. Nicholas Hytner, foto Ken Howard
    Velika povijesna tragedija Don Carlos nije tek, uz Wallensteina, primjer zrelosti Schillera kao dramatičara, nego i uzrok svojevrsnom Verdijevom povratku (nakon petnaestak godina) književniku koji je toliko bitan za njegov ranoromantičarski senzibilitet. No Verdijev Don Carlos nije zreo samo po dramaturškoj kompleksnosti i karakterizaciji likova koje omogućavaju niz različitih, katkad i redateljski oprečnih interpretacija. Zreo je i po skladateljskom jeziku čija invencija ni za trenutak ne jenjava, a da se pritom približava idealu prokomponiranosti, svojevrsnoj opernoj glazbenoj prozi u kojoj se artikulacija na recitative, arije i ariosa, pa čak i na brojne ansamble i zborove jedva primjećuje jer njihovi obrisi blijede u silovitosti dramskoga tijeka. Zahtjevi glazbenog aspekta interpretacije Don Carlosa visoki su i u tehničkom i u interpretacijskom smislu, dok kazališno čitanje mora odgovoriti maksimalizmu samog djela. Naime, u nekim operama 19. stoljeća, pa i nekim Verdijevim, naizgled banalni sižeji i likovi iziskuju kreativni odmak redateljskoga pristupa, dok je u Don Carlosu sve dano u samoj operi te joj postupci vremenske i prostorne transpozicije radnje ili neočekivani interpretacijski obrati mogu čak i naškoditi.
    Feruccio Furlanetto (Filip II); The Metropolitan Opera, Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Yannick Nézet-Séguin, red. Nicholas Hytner, foto Ken Howard
    Stoga nije iznenadilo da je Opera Metropolitan zapravo obnovila predstavu iz Kraljevske opere Covent Garden koja je u potpunosti na tragu klasične britanske kazališne tradicije u najboljem smislu riječi. Premda je u bogatoj karijeri (osim kazališnoj, tu su i filmska ostvarenja poput Ludila kralja Georgea) imao i radikalnijih poteza, Nicholas Hytner je Don Carlosu pristupio s pripadajućom temeljitošću i ozbiljnošću. Jedino su scenografska rješenja Boba Crowleya (koji ujedno potpisuje i razmjerno klasične, povijesne kostime) odudarala od realističko-psihološkoga pristupa vidljivoga i u rekvizitariju, i to s promjenjivim ishodom. Glavni scenografski element, zid s kvadratičnim otvorima na adekvatan je način podcrtao tajanstvenost ugođaja drugoga i petoga čina u Samostanu sv. Justa (u kojima je Verdi pojavljivanjem Karla V. u liku redovnika šurovao s elementima fantastike), a kasnije je, osobito spuštanjem sličnog scenografskog elementa kao svojevrsnog zastora na prijelazu između prizora, zadobio simbolički naboj svojevrsnoga psihičkoga zatvora u kojem se nalaze svi glavni protagonisti opere. Manje su pak uspjele crvene romboidne strukture koje su se slagale u formacije križa, te naturalistički elementi koji se nisu uklopili u cjelovitost vizualnog identiteta predstave, poput kičastog spomenika Karlu V. i reprodukcije katedrale u Valladolidu, te završne pojave lomače u prizoru auto-da-féa koja je trebala šokirati.
    Simon Keenlyside (Markiz Posa) i Roberto Alagna (Don Carlos); The Metropolitan Opera, Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Yannick Nézet-Séguin, red. Nicholas Hytner, foto Ken Howard
    Posljednja, i stoga po nekima konačna verzija opere iz 1884, za koju su se odlučili i u Metropolitanu, zbivanjima koja započinju i završavaju u spomenutom samostanu pridružuje prvi čin koji se odvija u Fontainebleauu i prezentira svojevrsnu pretpovijest dramske radnje. Posve je nebitno osobno mišljenje da spomenuti prvi čin donekle odudara od mračnih i sumornih ugođaja koji dominiraju ostatkom opere, kao i činjenica da je zanimljivije sudbinu Carlosa i Elizabete upoznati bez spoznaja o tome kako je njihova ljubav začeta. Svojevrsnu naivnost prvoga čina režija je nastojala razbiti kontrastom glumačkog izraza Roberta Alagne i Marine Poplavske u odnosu na ostatak predstave: glumačke, ali i pjevačke izvedbe spomenutih solista u kasnijem su se tijeku predstave maksimalno produbile. Iskustvo u tumačenju uloge koja mu je obilježila početak karijere Alagna je iskoristio na najbolji mogući način, pa je u različitim registrima dionicu donio s jednakom sigurnošću i interpretacijskom silovitošću (što nismo baš u toj mjeri mogli tvrditi za kreaciju Don Joséa u prošloj sezoni prijenosa iz Metropolitana), a da pritom nikada nije zazvučao jednolično. Taj dojam možemo zahvaliti i tome što je, suprotno dosadašnjem dojmu o njegovom glumačkom senzibilitetu, ulogu Don Carlosa donio u rezignirano-introvertiranim tonovima, izbjegavši zamku da permanentno očajavanje naslovnoga lika djeluje histerično. Draž izvedbe koja oneobičava ne samo naše predodžbe o djelu, nego i o interpretima bila je vidljiva i u zajedničkim prizorima sa Simonom Keenlysideom u ulozi Markiza Pose. U repertoaru tog pjevača-intelektualca, koji je oprezno gradio karijeru koncentriravši se u mladosti na lied, Verdijeve uloge nisu u većini, pa ga je bilo zanimljivo gledati u stilski adekvatnoj, mladenački strastvenoj Verdijanskoj roli, s odgovarajućom ekstrovertiranom silovitošću i na glumačkome planu.
    Roberto Alagna (Don Carlos); The Metropolitan Opera, Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Yannick Nézet-Séguin, red. Nicholas Hytner, foto Ken HowardFeruccio Furlanetto (Filip II) i Marina Poplavska (Elizabeta de Valois); The Metropolitan Opera, Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Yannick Nézet-Séguin, red. Nicholas Hytner, foto Catherine Ashmore
    Uloga s najvećom nosivošću u operi je dakako ona Verdijeva Borisa, kralja Filipa II, a Feruccio Furlanetto dokazao je da formulacije poput „vodećeg tumača uloge na svjetskoj razini“ treba shvatiti ozbiljno, i ne tek kao marketinšku floskulu. Način kako se verbalno očituje u razgovorima s – uvjerljivo najsposobnijom voditeljicom Metovih prijenosa – Deborah Voigt ukazuje, kao i u Keenlysideovom slučaju, na veliku pjevačku kulturu. Odabir solistica, međutim, nije išao za angažmanom iskusnih i provjerenih veličina te je kao takav mogao biti popraćen i s određenom bojazni s obzirom na mladost ruskih pjevačica Marine Poplavske (Elizabeta) i Ane Smirnove (Eboli). Obje su uloge zahtjevne jer kombiniraju lirski i dramski vokalni izraz, i unatoč neospornom talentu i zrelosti obiju pjevačica, Poplavska je zahtjevima glavne ženske uloge odgovorila na cjelovitiji način, kako pjevački, tako i glumački. I dok bismo još mogli zanemariti činjenicu da ulozi Eboli s obzirom na fizionomiju nije mogla podariti odgovarajući seksepil, u slučaju Smirnove zasmetao je nedostatak glasovne oštrine i fokusiranosti u koloraturama arije o velu (Nel giardin del bello) iz drugog čina, te je mezzosopranistica, donekle i zbog masivnosti te tamne boje glasa, ponešto zakazala u nijansiranju ludičkog karaktera uloge, no za to se iskupila u njezinim dramskim aspektima u trećem i četvrtom činu.
    Marina Poplavska (Elizabeta de Valois); The Metropolitan Opera, Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Yannick Nézet-Séguin, red. Nicholas Hytner, foto: Catherine AshmoreAna Smirnova (Princeza Eboli); The Metropolitan Opera, Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Yannick Nézet-Séguin, red. Nicholas Hytner, foto Ken Howard
    Mladu dirigentsku zvijezdu u usponu Yannicka Nézet-Séguina pjevači hvale jer im daje puno slobode koju su Furlanetto, Alagna, Poplvaska i Keenlyside u svojim arijama znali na vrlo efektan način kanalizirati u glazbeno-interpretacijske vrhunce predstave. Završna odluka dirigenta važnija je u već spomenutim, često vrlo delikatnim ansamblima predstave, ali i zborskim točkama poput grandioznog prizora auto-da-féa u kojemu je pojava šest flamanskih izaslanika s jednom od najljepših Verdijevih melodija (Sire, no, l'ora estrema ancora non suonò) tek ishodište za vrtoglavi kolektivni apel Filipu II, a koji uz kvintet protagonista i spomenute glasnike mobilizira i šest redovnika te mješoviti zbor. Što zbog digitalnog prijenosa zvuka koji slušateljima u Dvorani Lisinski nije mogao dočarati cjelovitu zvučnu sliku, a što zbog samog dirigentskog vodstva, ti vrhunci nisu zazvučali dovoljno monumentalno, no Nézet-Séguin zato je reputaciju dokazao osebujnim dirigentskim oblikovanjem nekih naizgled manje istaknutih brojeva opere, kao što je primjerice kvartet Filipa, Elizabete, Pose i Eboli u četvrtom činu, u kojemu je odabirom nešto sporijeg tempa izvrsno istaknuo izvanredna duševna stanja u kojima se likovi nalaze. Dramatični duet konfrontacije Filipa II. i Velikog inkvizitora (u tumačenju američkoga basa Erica Halfvarsona) ponešto je izgubio na efektnosti, budući da je Hytner Halfvarsonu naložio da mimikom i scenskim pokretom maksimalno tjelesno karikira lik, pri čemu je groteska ponešto umanjila ozbiljnost toga misaonog dvoboja.
    Eric Halfvarson (Veliki inkvizitor) i Feruccio Furlanetto (Filip II); The Metropolitan Opera, Giuseppe Verdi, Don Carlos, dir. Yannick Nézet-Séguin, red. Nicholas Hytner, foto Ken Howard
    No u cjelini je kako na glazbenom, tako i na kazališnom planu Don Carlos uz Carmen i Hoffmannove priče jedna od najcjelovitijih predstava Metropolitana koje smo imali prilike vidjeti u prijenosu uživo u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Nažalost, upravo su ovaj put taj prijenos pratile najveće tehničke poteškoće dosad, uslijed kojih su se i zvuk i slika prekidali i na do po desetak sekundi, te se možemo samo nadati da će ubuduće tehnika ostati na jedinoj dopustivoj razini koja omogućava puni doživljaj, a to je besprijekornost.

    © Ivan Ćurković, KULISA.eu, 14. prosinca 2010.

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike

najavljujemo...