Istinski žar mladih snaga

Vatrena mladost uz Zagrebačku filharmoniju, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 18. i 21. siječnja 2011.

• 
  Na dva posljednja koncerta Zagrebačka filharmonija nastavila je hvalevrijednu tradiciju suradnje sa studentima Muzičke akademije. Jedan je ranijih godina bio u Hrvatskom glazbenom zavodu, a ovaj put oba u Velikoj dvorani Lisinski. Za takve se godišnje koncerte s Filharmonijom na audicijama izabiru ponajbolji instrumentalisti, a priliku da im skladbu izvede profesionalni orkestar imalo je ove godine i dvoje skladatelja. Očito se na Akademiji željelo da izbor bude raznovrstan i na neki način politički korektan, kako bi većina odjela dobila svoga predstavnika: po dvoje skladatelja i pjevača, ženskih i muških, dvije predstavnice puhačkog odjela, jedna gudačkog i jedan pijanist. Zacijelo bi se kandidata koji zaslužuju da im se pruži prilika da im kompozicije izvede ili da nastupe uz profesionalni orkestar našlo još. No, moraju pričekati neku sljedeću priliku.
  
  U relativno svježe smišljenom filharmonijskom trendu da svojim koncertima daje zvučne naslove, ma čemu to služilo, ova su dva nazvana Vatrena mladost uz Zagrebačku filharmoniju. Vatrenost su u cjelini prije svega opravdali studenti koristeći svoju priliku s puno srčanosti i vještine. Orkestar u premalo proba s dirigentima Alunom Francisom i Tomislavom Fačinijem za dvije nove skladbe i suradnju s čak šestero solista nije savršen, ali iz godine u godinu neka dobra volja i obveza promoviranja mladih glazbeničkih snaga na koncertima na koje su svi pozvani – od pretplatnika Filharmonijinih ciklusa i studenata do nastavnika, obveznih prijatelja, rodbine i namjernika – svakako je dobrodošla. Ulaznice su se dijelile tako da je velika dvorana oba puta bila pristojno popunjena svim znatiželjnicima koji su htjeli upoznati generaciju koja će danas-sutra, uz malo upornosti pa i talenta za samopromociju, puno rada i još nekoliko zrna sreće, biti dio redovitog koncertnog života.
  
  Prvu je večer otvorila preklanjska diplomska skladba Shaula Tibora Szirovicze. Szirovicza, rođen u Zagrebu 1981. godine, diplomirao je u klasi Željka Brkanovića, a skladateljsko iskustvo već intezivno stječe suradnjom s umjetnicima iz drugih područja: s plesačima i koreografima skladajući glazbu za plesne predstave Ogledalo, Trap(p)ed ili Tko mi je uzeo žvaku iz pepeljare!?, kazališnu predstavu Pijanistica u Teatru &TD godine 2008., a lani se povezuje i s akademskim kiparom Stipanom Kujundžićem pišući skladbu Conscuctio kao zvučnu nadogradnju uz njegovu izložbu Preslojavanje. Naziv Shaula potječe od tradicionalnog imena arapskog porijekla za sjajnu zvijezdu Lambda Scorpii, jednu od najvećih i najsvjetlijih u repu zviježđa Škorpiona. Ostale tajne imena zna samo skladatelj. Možda i naziv prema trostrukoj zvijezdi Shaula već upućuje na trodjelnost forme no pretežno tamni i duboki registri gudača s početka u pomno razrađenoj instrumentaciji ponegdje stavljaju upitnik pred njezin sjaj. Szirovicza ne krije svoje uzore u tehnikama Oliviera Messiaena, a možda i u djeliću njegove zagledanosti u zvijezde. Glazbeni sjaj Shauli tijekom izvedbe daje blok velike uloge udaraljki i puhača čije motive stidljivo oponaša nezaobilazni klavir u odmjerenoj i gotovo strogoj organizaciji materijala skladbe.
  
  I druga je filhamonijska večer sa studentima otvorena izbranom skladbom. Ovoga puta diplomantice Biance Ban koja se među prvima odvažila na specijalistički studij primijenjene kompozicije u klasi Zlatka Tanodija. Premda je okupirana skladanjem za film, televiziju i kazalište koje je iskušala i izvan granica Akademije, Bianca Ban sklada i komorne i orkestralne skladbe. Njezina sasvim jednostavno nazvana Dva stavka za simfonijski orkestar mogu funkcionirati i kao zasebne skladbe, ali ih zacijelo u cjelinu povezuje jedinstven način razmišljanja i skladateljskog izraza. Pažnju u oba stavka plijeni njihova slikovitost i napetost ponavljajućih, prepoznatljivih ritamskih obrazaca te intenzitet rasta sve do kulminacije odsjeka nakon čega slijedi smirenje pa i lirska tema ometana poznatim ponavljanjem ritamskih motiva.
  
  Ostali dio obaju koncerta pripao je solistima. Niz je otvorila 23-godišnja violončelistica Marie Spaemann koju je u Zagreb iz rodnog Beča doveo uspjeh i kvaliteta svirača iz klase Valtera Dešpalja. Marie Spaemann dosad je zabilježila uspjehe na brojnim nastupima i austrijskim državnim te međunarodnim natjecanjima. Ozbiljna i sabrana u solističkoj je dionici Schumannova Koncerta pokazala izraziti poetski senzibilitet. Plijenila je njezina koncentracija na unutarnji sadržaj djela pjevno oblikovana tona i neprekinutih linija bez imalo potrebe za solističkom paradom. Podršku punu razumijevanja dobila je od Aluna Francisa, dirigenta prve večeri.
  
  I sve ozbiljnija brojnost kvalitetnih mladih pjevača uz usavršavanje će dobiti svoje pojačanje. Uglavnom vrlo sigurno se predstavila Nikolina Pinko, sopranistica voluminozna glasa, za njezinu dob ne toliko dramskog kakav bi se možda očekivao u izražajnosti Beethovenove Ah perfido, koncertne arije snažnije podcrtane dramatičnosti od njezina uzora u Mozartovoj Bella mia fiama. Zvijezda prve večeri ostala je flautistica Ana Batinica u elokventnom i šarmantnom Koncertu Jacquesa Iberta. Demonstrirala je tehničku nadmoć i lakoću i zahtjevnom djelu potpuno zrelo i nepokolebljivo oblikujući njegovu cjelinu.
  
  Pred dobrohotnom i simpatično navijački spremnom publikom u redovima kolega na drugoj večeri vatrenih, koju je vodio dirigent Tomislav Fačini također s promjenjivim dometima orkestra, prave je ovacije ubrao 22-godišnji pijanist Aljoša Jurinić kao solist u Lisztovu 1. koncertu u Es-duru. Muzikalno i kompetentno s mnogo romantičarskih strasti u kojima ima mjeru, Jurinić, pijanist nesumnjiva potencijala, pokazao je zašto je nagrađivan i zašto je među stotinama prijavljenih izabran da sudjeluje na lanjskom Chopinovu natjecanju u Varšavi. Iz tog je repertoara na opetovane pozive publike dodao Chopinovu Etidu u E-duru. Matija Meić, bariton lijepe boje glasa i pokretljivosti i s lijepim šansama za razvoj, simpatije je zadobio izvedbom arije Rivolgete a lui lo sguardo iz Mozartove opere Cosi fan tutte. Iako je koncertatna literatura za saksofoniste sve prije nego obilna, spretna, virtuozna i sigurna Sara Beriša u ambicioznom je Koncertuza saksofon Henrija Tomasìja uspjela svoj nastup učiniti vrlo atraktivnim i tako doista vatreno završiti dvije večeri druženja s mladim snagama.
  
  © Maja Stanetti, KULISA.eu, 25. siječnja 2011.

Piše: