Živost Poulencova Koncerta za dva klavira

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra HRT-a: dir. Vladimir Kranjčević, solisti: Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan, klavir, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 24. veljače 2011.

• 
  
  U glavnim ulogama koncerta Majstorskoga ciklusa u Lisinskom bili su provjereni veterani hrvatske reproduktivne glazbene scene. Taj programski potez u ciklusu zacijelo je u dvoranu i privukao brojnije slušatelje no što je to uobičajeno. Kao da se u atmosferi mogao osjetiti dah sentimenta prema dobrim starim vremenima koja su se tijekom koncertne večeri mogla barem djelomično prizvati. Program, sastavljen od djela Natka Devčića, Modesta Petroviča Musorgskog i Francisa Poulenca, vodio je Vladimir Kranjčević koji je svojedobno bio šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a. Solistički dvojac u Poulencovu Koncertu za dva klavira i orkestar u d-molu bili su Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan.
  
  Uz provjerene umjetnike, i raspored je, osim Poulencova Koncerta, u prvom dijelu večeri donio relativno često izvođena djela standardnog koncertnog repertoara: Istarsku suitu Natka Devčića čija je izvedba čest izbor iz domaće literature, te orkestralni glanc-komad, klavirske Slike s izložbe Musorgskog u nadasve popularnoj, uzornoj i atraktivnoj obradi ekskluzivnog majstora orkestracije Mauricea Ravela, djelo koje pred svaki orkestar postavlja velike zadatke i nesumnjiv je izazov.
  
  Devčićeva Suita iz 1948. godine posuđuje obrasce i konkretne primjere istarskoga folklora vješto ih oblikujući kroz vlastiti izričaj u gotovo standardnu četverostavačnu suitu – Predigra, Poskočica, Uspavanka, Finale. Iz autorove fascinacije istarskim melosom, koja se ogleda u njegovu opusu u više navrata, u Istarskoj suiti su to napjevi Lipa moja rožice prema zapisu Ivana Matetića-Ronjgova i Uspavanka iz njegove Čakavsko-primorske pjevanke. Najnovija je izvedba zabilježila savjesno čitanje i uredan prolaz u kojem se prepoznavala živost Poskočice te sklonost naglim dinamičkim gradacijama sve do monumentalnosti u uvodnom i završnom stavku. Manje je sreće bilo sa Slikama s izložbe, oglednom orkestralnom tour de forceu. Griješili su i oni koji nikada ne griješe, a unatoč više nego razvijenoj orkestraciji bogatoga kolorizma, pretjerana dirigentska igra na sigurno polučila je neobičan dojam jednoličnosti sasvim u suprotnosti s očekivanim uzbudljivim bljeskovima niza pravih malih tonskih bisera. No, kako bilo da bilo, Slike s izložbe ostaju omiljene slušateljima i uvijek će, bez obzira na kakvoću provedbe, ubrati gromki pljesak.
  
  Živost koncertu donio je njegov drugi dio s izvedbom šarmantna Poulencova Koncerta za dva klavira i orkestar. Svoj relativno nedavni prvi zajednički nastup u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda, Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan – dvoje najistaknutijih pijanista iste generacije iz znamenite klase Svetislava Stančića, koji su godinama doživljavani kao ljuti suparnici u borbi za naklonost slušatelja gotovo podijeljenih u dva tabora – nastavili su sa suradnjom u najnovijoj izvedbi, ovaj put s orkestrom. Skladno su se nadopunjavali da bi ujedno svatko zadržao svoj prepoznatljiv izraz – Pavica Gvozdić svoju sklonost poetici uz nesputanost bujnog temperamenta, a Vladimir Krpan dramatičnijim akcentima i finom paletom tonskog sjenčanja u zajedničkoj dinamičnoj izvedbi. Orkestar im se pridružio dobrom suradnjom diskretno prepuštajući solistima krupni plan. Dobrodošlici i burnom odobravanju publike interpreti su odgovorili ponavljanjem Finala, što u predstavljanju koncerata za solo instrumente i orkestar nije čest slučaj i ujedno je znak trajnog poštovanja umijeća dvoje umjetnika.
  
  © Maja Stanetti, KULISA.eu, 26. veljače 2011.

Piše: