Magija u tri dimenzije

Carmen 3D, red. Julian Napier (snimka predstave Royal Opera House, London, Georges Bizet, Carmen, dir. Constantinos Carydis, red. Francesca Zambello)

  • Carmen 3D, red. Julian Napier (snimka predstave Royal Opera House, London, Georges Bizet, Carmen, dir. Constantinos Carydis, red. Francesca Zambello)Dosad smo mi sretnici, ljubitelji opere u Zagrebu, mogli uživati u prijenosima iz Metropolitana, u ambijentu prelijepe Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, i zamišljati sebe u toj slavnoj opernoj kući, slušati i gledati najveće operne zvijezde današnjice, uglavnom besprijekoran zborski i orkestralni aparat, slušati (ne baš uvijek maštovite) razgovore u stankama i osjećati se dijelom tog opernog spektakla. A u subotu 5. ožujka u opernom uživanju pridružili su nam se ljubitelji opere iz Rijeke, Zadra, Šibenika i Splita! Zahvaljujući multipleksima CineStar. Dvorana u Zagrebu vrlo je ugodna, kao da se nalazite u salonu kakve palače. A zvuk fantastičan! Udobno zavaljeni nataknete zatamnjene naočale i eto vas u Covent Gardenu. Ne u gledalištu nego na pozornici! Trodimenzionalna magija djeluje!

    Podsjetilo me je to na davnu inscenaciju Ukletog Holandeza u Bayreuthu. Scenograf, Čeh Josef Svoboda (1920-2002) tako je realizirao scenska rješenja da ste imali osjećaj kako ukleti brod plovi ravno na vas. Tehnički napredak omogućio je još više, postajete dio događanja. Gledate veličanstvenu Carmen kao da je od vas udaljena tek koji metar. Vidite na njezinu licu svaku, i najmanju promjenu. Nezaboravno je njezino slušanje Don Joséove arije o cvijetu! Samo licem, kojim je krenula suza, ispričala je život neukrotive ciganke i početak sutona njezine ljubavi. Gledala sam mnogo velikih Carmen, ali nešto slično ne. Ipak novo vrijeme nosi nov pristup!
    Carmen 3D, red. Julian Napier (snimka predstave Royal Opera House, London, Georges Bizet, Carmen, dir. Constantinos Carydis, red. Francesca Zambello)
    Mlada britanska mezosopranistica, ni približno toliko slavna kao neke razvikane mega-zvijezde današnjice, rođena i obrazovana u Manchesteru, händelovska pjevačica najviše klase, koju je lansirao poznati britanski dirigent i pijanist talijanskog podrijetla Antonio Pappano (1959) nakon što ju je gledao u bruxelleskom kazalištu La Monnaie kao Barbaru u Janáčekovoj Katji Kabanovoj, čarobna Christine Rice, doista je glasom, likom i glumom magična Carmen. Ujednačena glasa, mješavine meda i jantara, pjevala je tako muzikalno, tako meko a toliko izražajno da su i snažni dramski izrazi bili lišeni grubosti i uvijek ostajali u domeni pjevanja. Svaki njezin pokret, pogled, treptaj mišića, svaki brižno dotjeran ton, sve je to djelovalo spontano i prirodno, da nas je jednostavno uvuklo u život Carmencite. Sudjelovali smo u njemu, u njezinu razvoju od prkosne radnice u tvornici cigareta, zaljubljene u narednika do ponosne pratilje slavnog toreadora. I dok je u prva tri čina ona upravljala svojom sudbinom i sudbinom drugih, u četvrtom je gotovo blaženim mirom išla toj sudbini ususret i čekala smrt.
    Carmen 3D, red. Julian Napier (snimka predstave Royal Opera House, London, Georges Bizet, Carmen, dir. Constantinos Carydis, red. Francesca Zambello)
    A imala je i dostojnu suparnicu! Letonska sopranistica Maija Kovalevska, pobjednica Plácido Domingo's Operalia 2006, koja se usavršava kod Mirelle Freni, najljepši je lirski sopran koji se može zamisliti. Pun sjaja, topao, zvonak, s prekrasnim legatom, jednako lijep i snažan u cijelom opsegu, smjerna ali i odlučna gluma – prava nasljednica svoje jedinstvene učiteljice.

    Te su dvije dame bile tako sjajne da su ponešto zasjenile svoje odlične muške partnere: američkog tenora iz New Orleansa Bryana Hymela (1979), koji je već s devetnaest godina počeo svoj pobjednički put u operni svijet, i kao dvadesetogodišnjak bio finalist Metropolitan Opera  National Council Auditions, i svestrano obrazovanog grčkog baritona Arisa Argirisa (1974) iz Atene, dobitnika stipendije Marije Callas 1999, koji se školovao u Münchenu i prvu opernu nagradu dobio kao Don Giovanni. Oba su glasom i stasom, pjevanjem i glumom bili i više nego uvjerljivi Don José i Escamillo.
    Carmen 3D, red. Julian Napier (snimka predstave Royal Opera House, London, Georges Bizet, Carmen, dir. Constantinos Carydis, red. Francesca Zambello)
    I Elena Xanthoudakis (Frasquita), Paula Murrihy (Mercedes), Adrian Clarke (Le Dancaïre), Harry Nicoll (Le Remendado), pa i Nicolas Courjal (Zuniga) i Dawid Kimberg (Moralès) bili su pravi pjevači-glumci kao njihove kolege u velikim ulogama. Zanimljivo je da je krčmar Lillas Pastia bila žena, Caroline Lena Olsson. Svi su pjevali na francuskom i govorili francuski tekst (opera je izvedena u kritičkom izdanju Fritza Oesera s govorenim dijalozima) kao da su rođeni Francuzi i polazili francuske glazbene i dramske škole. I gotovo da uopće nisu pogledali dirigenta, u Ateni rođenog i u Münchenu glazbeno obrazovanog Constantinosa Carydisa (1974), koji je predstavu vodio tradicionalno ali dojmljivo i sugestivno. Jednako zanosno odgovarali su mu svi sudionici, oni na sceni i oni u orkestru, a pomogao mu je i izvrstan zborovođa Renato Balsadonna.
    Carmen 3D, red. Julian Napier (snimka predstave Royal Opera House, London, Georges Bizet, Carmen, dir. Constantinos Carydis, red. Francesca Zambello)
    Redateljica premijere iz prosinca 2006, s drugim dirigentom i drugim nositeljima glavnih uloga, vodeća je američka operna i kazališna redateljica talijanskog podrijetla Francesca Zambello (1956), koja je karijeru počela kao asistentica slavnog Jean-Pierrea Ponnellea. Vizualna rješenja djelo su u Cambridgeu rođene Tanye McCallin. Jasno je da Francesca Zambello modernost ne doživljava kao dobar dio suvremenih njemačkih redatelja koji misle da su moderni ako npr. u operi Moć sudbine Gvardijan sjedi na WC-u, nego modernost vidi u suvremenom, rekla bih, filmskom izrazu. Ne traži od svojih likova nemoguće pozicije nego ih navodi da proniknu u glazbu i riječ tako duboko i s toliko razumijevanja da ih onda mogu suvereno izraziti pa se doimlju maksimalno prirodno. Logično je da slijedi tekst i ne teži za stvaranjem neke svoje nove koncepcije koja u manje nadarenih ali često prepametnih redatelja samo pokriva nedostatak mašte, a nerijetko se i kosi s glazbom. Manje me impresionirala magarcem u prvoj slici i Escamillom koji je dojašio na konju a puno više koncepcijom scene koja vrvi ljudima u prvome činu, još uvijek ih ima u drugome, ali već mnogo manje, u trećemu se razrjeđuju, a opera završava praznom scenom okruženom visokim ravnim pa i grubim crvenim zidovima koji kao da zagrađuju Don Joséa i Carmen hladnoćom smrti. Vrela strast završava u ledenom krilu smrti! A treća dimenzija nas potpuno uvlači u stvarnu priču koju je umjetnost učinila još stvarnijom.

    Bezbroj sam puta gledala i slušala Carmen, uživala u pjevanju i velikim kreacijama, divila se pojedinačnim dosezima, govorila o njezinoj veličini i značenju ali tek sam sada cijelim svojim bićem upila to umjetničko remek-djelo, točnije, život koje ono jest, a to je mnogo više.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 8. ožujka 2011.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...