Stapanje elemenata izvrsnosti
CD klasika: Edmund Andler-Borić, orgulje, Mendelssohn – Brahms – Liszt – Reger, Croatia Records, 2009.
-
Prva kompaktna ploča orguljaša Edmunda Andler-Borića, snimljena 2006. i 2007. a izašla tek 2009. u izdanju Croatiae Records, predstavlja uglednog kozmopolitskog interpreta, mladog godinama, no vrlo bogata životopisa. Rođen u Zadru, s akademskim obrazovanjem na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, usavršavanjem u Nizozemskoj, radnim mjestom u Sisku i koncertnom djelatnošću od Austrije do Južnoafričke Republike i Sjedinjenih Država, Edmund Andler-Borić razvio se u jednog od najuglednijih hrvatskih orguljaša mlađe generacije. Istovremeno djelujući kao glazbeni pedagog, crkveni glazbenik u svojstvu katedralnog orguljaša sa živom koncertnom djelatnošću i organizacijskim sposobnostima (pokretač i ravnatelj međunarodnog orguljaškog festivala Ars organi Sisciae u Sisku te suorganizator Malog festivala čembala u Petrinji), postao je jedan od vrsnih primjera policentričnosti glazbene kulture vrhunskih dometa u sredinama izvan Zagreba.
Kompaktna ploča Edmunda Andler-Borića pokazuje izvođača s vrlo osebujnim izvođačkim preferencama i estetičkim opredjeljenjima. Umjesto recitala s povijesnim presjekom kanonskih točaka orguljaškog repertoara od 16. do 21. stoljeća s barem jednim obveznim hrvatskim skladateljem, ovo izdanje koncentrirano je na desetak skladbi njemačkog orguljaškog romantizma. Kolokvijalno rečeno: kao da se preskočila tzv. prva ploča kojom se umjetnik predstavlja najširoj publici te se odmah prešlo na tzv. drugu ploču. Neuobičajen odabir skladbi jednim dijelom je rezultat i završenog studija klavira, koji je utjecao na čvrsto opredjeljenje Andler-Borića za glazbu romantizma i 20. stoljeća. Možda i nije potrebno napominjati da završen studij klavira omogućuje orguljašu potpuno uranjanje (bez opterećenja tehničkim problemima) u kompleksne notne zapise, čemu je vrlo živopisan prilog i ova snimka. Tehnički i interpretacijski zahtjevne (bolje rečeno, većim dijelom teške) skladbe govore u prilog izvođačkoj i unutarnjoj, intelektualnoj zrelosti, a izvedene su u maniri ponajboljih interpreta. Dok Brahmsovu glazbu na ploči predstavlja nekolicina manjih skladbi (po dva preludija i fuge u a- i g-molu te dvije koralne predigre), ostala tri skladatelja predstavljena su opsežnim kanonskim opusima.
Mendelssohnova prva Sonata u f-molu iz ciklusa od šest sonata op. 65 kao predstavnik ranoromantičke orguljaške literature, Lisztove Varijacije na temu Weinen, Klagen, Sorgen, Zagen iz weimarskog razdoblja te Regerova Koralna fantazija na temu Wachet auf, ruft uns die Stimme, op. 52, br. 2 – skladbe su koje (osobito posljednje dvije) ne iziskuju samo znatnu tehničku spremu/virtuoznost i muzikalnost, nego i kuraže koju većini izvođača daju zrele godine u sprezi s napornim i upornim radom. Premda se radi o glazbi 19. stoljeća sa kompozicijsko-tehničkim, ali i tonalitetnim inovacijama (osobito kod Liszta), povijesni kanonski opusi Johanna Sebastiana Bacha zajednički su naziv ovdje odabranih i snimljenih skladbi. Bach je prisutan kako kroz tehniku i formu preludija i fuge, tako i kroz tematiku. Već sami nazivi Lisztovih i Regerovih kolosalnih opusa u sebi sadržavaju neke od najpoznatijih Bachovih kantata (Weinen, Klagen, Sorgen, Zagen) i orguljskih korala (Wachet auf, ruft uns die Stimme), a isto se odnosi i na Brahmsove koralne predigre Herzlich tut mich verlangen i Es ist ein' Ros' entsprungen iz op. 122. Mendelssohn kao pasionirani obožavatelj starog njemačkog majstora uspio je i u svoju sonatu ugurati koral Was Gott tut, ist wohlg'tan. Riječ je o skladbama iznimne kompleksnosti u vertikalnom i horizontalnom smislu, a čija zvukolikost u pogledu registracije nije nimalo manje zahtjevna. Stoga nema mnogo orguljaša koji će se odvažiti koncertno izvoditi ili snimiti tu glazbu – rana glazba još uvijek ostaje primarnim odabirom većine orguljaša.
U interpretacijskom pogledu Edmund Andler-Borić visoko je postavio letvicu koju će moći doseći tek poneki orguljaš. S jedne strane, njegova pijanistička umješnost dolazi do izražaja u briljantnim tokatnim i preludijskim stavcima poput 4. stavka Mendelssohnove Sonate i Brahmsovim Preludijima, a posebno u pijanističkim zamasima Lisztovih varijacija, jednoj od najtežih skladbi orguljaške literature uopće. S druge strane, intelektualna promišljenost koju zahtjeva fuga, evidentna je u masnim slojevima Brahmsovih fuga i ponajviše onoj Maxa Regera, koja čini finale Koralne fantazije. Kako je snimka prepuna detalja koji bi se mogli istaknuti, osobno bih se odlučila za pedal kao jedan od najkvalitetnijih i najuzornijih segmenata snimke.
Masivan zvuk tromanualnih orgulja đakovačke Katedrale s dispozicijom registara karakterističnom za te skladbe, ne sugerira da se radi o provincijskim orguljama. U široj javnosti se malo zna da se ne radi samo o jednim od najvećih hrvatskih orgulja, nego i o jednim od najvećih orgulja u ovom dijelu Europe. Dok je izvođačev odabir tih orgulja proizlazio iz tehničkih (ne)mogućnosti ostalih hrvatskih katedrala i bazilika u vrijeme snimanja (poput restauriranja i dr.), snimka kaže „možda je i bolje da se snimka nastala na orguljama đakovačke katedrale“. Nisu samo orgulje idealne za odabrani repertoar, nego je i prostor Katedrale svojom akustikom pridonio sonornosti snimke: mnogi izvođači suočavaju se s poteškoćama koje pred njih stavljaju izvrsne orgulje smještenih u crkvi s lošom akustikom. Ovdje se radi o sretnom stapanju svih elemenata izvrsnosti: instrument, prostor, izvođač.
Kompaktna ploča je jedan od dobrodošlih priloga razbijanju glazbenog centralizma, kojemu izvođačka scena treba težiti. Hrvatska orguljaška scena ima (za malu zemlju) mnogo vrsnih snaga, ali koncentriranih na područje Zagreba ili pak u više-manje prisilnom egzilu po zemljama Europske unije. Ovakve snimke – a osobito u izdanju naše najveće diskografske kuće – otvaraju prostor širenju izvrsnosti po regijama. Dobro je da Edmund Andler-Borić u tome nije usamljen. Njemu je u mnogočemu sličan sjajan Alen Kopunović Legetin, koji je u Požegi ono što je Andler-Borić u Sisku. U odnosu na hrvatsku lacunu u području crkvene (a time i orguljaške) glazbe od 1945. nadalje, organizacija glazbenog života u manjim gradskim sredinama kroz personu katedralnog orguljaša svakako je uočljiv element povijesnog pregupiranja snaga.
© Helena Novak, KULISA.eu, 20. siječnja 2011.
Piše:
Novak Penga