Zapis pretočen u glazbu

CD: Croatian Euphonic Brass, HRT & Bocchino Music

• Recenzent ponekad naleti na kompaktnu ploču koja ga uspije dubinski zaintrigirati. Polet pri tom kairosu može biti i previše evidentan, unatoč nastojanju da se priguše i smire potezi pera. Ipak, u slučaju ploče pod naslovom Croatian Euphonic Brass pohvale nisu olako izrečene. U listopadu 2009. godine u studiju HRT-a snimljen je jedan od najkvalitetnijih uradaka hrvatske glazbene produkcije u posljednjih desetak godina. Premda se takva tvrdnja na prvi pogled doima pretencioznom, simultanost više aspekata natprosječne kakvoće ne susreće se često u našoj, ali ni u stranoj produkciji. Prvi poticajan aspekt tvori uspješna simbioza hrvatskih i stranih izvođača te domaće i inozemne glazbene produkcije. Uz izvrsne limene puhače i udaraljkaše Simfonijskog orkestra HRT-a, harfisticu Mirjanu Franić te Mladena Tarbuka kao dirigenta, glavni solist je Steven Mead, svjetski izvođački i pedagoški autoritet za eufonij. Dok je jedan izdavač naša nacionalna kuća HRT s producentom Krešimirom Seletkovićem, drugi izdavač je specijalizirana kuća Stevena Meada, Bocchino Music.
  
  Sljedeći je izniman aspekt taj što se u potpunosti radi o autorskom djelu jedne osobe koja je istovremeno: skladatelj, aranžer, izvođač, pomoćni producent i autor popratne programske knjižice. Taj spiritus movens je Vanja Lisjak, skladatelj Koncerta za eufonij, limene puhače i udaraljke, aranžer osam skladbi (Gabriel Fauré, Jacques Paisible, Thomas Tollet, Henry Purcell, Giovanni Gabrielli, Orlande de Lassus i Maurice Ravel) i trombonist koji skromno muzicira uz kolege iz Orkestra. Odabir skladateljeva ili solistova osobnog imena i prezimena za naslov ploče na nepregledno glazbeno tržište često izbacuje bezbrojne vodnjikave glazbene portrete bez imalo mašte, kreativnosti, a često i bez Glazbe. Temeljni princip i krajnji rezultat ove snimke suprotan je portretima, ali samozatajnost pri predstavljanju hrvatskih puhača s Meadom ipak potvrđuje da se grad koji leži na gori ionako ne može sakriti.
  
  Treći aspekt, a to je sam zvučni rezultat, proizlazi iz drugog. Skladateljsko-aranžerski dualizam Vanje Lisjaka ima svoje ishodište prvenstveno u izvedbenoj praksi. Ta tri segmenta međusobno su toliko isprepletena i u suodnosima, da je autorska glazba sazdana od izuzetne pitkosti, životnosti i jednostavne ljepote, a aranžmani posreduju produkte dubinskog i zrelog poznavanja, promišljanja i osluškivanja kako notnih zapisa, tako i stvarnih izvedbenih mogućnosti svakog zasebnog instrumenta. Najviše pažnje slušatelja zauzima autorski Koncert za eufonij, limene puhače i udaraljke, skladan upravo za Stevena Meada. Svaki od tri stavka otkriva kompleksnost i darovitost Vanje Lisjaka kao skladatelja: jednostavna pentatonička baza koja izgrađuje epski Moderato, natopljenost melodioznošću i teškim emocijama u središnjem stavku Ritual Waltz, pomalo ludističko iskorištavanje potencijala solista i njegova instrumenta u Allegru Giocosu. Koncert bitno osvježava hrvatski skladateljski prostor nudeći klasičnu suvremenu glazbu koja bi mogla biti privlačna i apsolutnim nepoznavateljima klasike.
  
  Kompaktnost zvuka brassa u raznolikim aranžmanima rane glazbe te prozračnost neoklasicističkih pavana Ravela i Fauréa otkrivaju Lisjakov pristup složenim partiturama: pronaći essentiu skladbe i predstaviti je na jednostavan (ali ne i simplificiran) način u kojem je svaki detalj podvrgnut cjelini, dok cjelina ostavlja dovoljno prostora za interpretaciju i uočavanje pojedinog detalja. Briga oko međusobnih odnosa i u Koncertu i u aranžmanima pomno izbjegava primjese dopadljive efektnosti i banalnog virtuoziteta, glamura i celebrity kulture; stoga je cjelina poodmakla od površnosti suvremenog. Krajnja odmjerenost, uravnoteženost, skrovitost, uz nenametljive izlete u dublja osobna promišljanja i rijetku skercoznost, otkrivaju kreativan i osebujan pristup glazbi – onaj koji zapis pretvara u Glazbu.
  
  U prvi mah čini se da je ploča namijenjena inozemnom glazbenom tržištu: osim iznimke jednog kraćeg hrvatskog prijevoda, tekstovna oprema realizirana je na engleskom jeziku. To i ne bi bilo tako neuobičajeno da Croatian Euphonic Brass nije za svega šest mjeseci doslovno razgrabljen na inozemnom glazbenom tržištu. Indikativno je da bi za britanskog recenzenta ploča „mogla biti najbolji hrvatski događaj nakon Blanke Vlašić“. I u pogledu grafičkog rješenja covera odmaklo se od prosjeka: grafički redizajn fotografije dvorca Markuševec, uokvirenog uzorkom renesansnih tapiserija i odjeće mille-fleurs, naslućuje ulogu ploče kao svojevrsnog ambasadora hrvatske kulture. Premda je ploča službeno izdana u svibnju 2010., dosad još nije doživjela svoju hrvatsku promociju, a time ni širu recepciju. Nadajmo se da će idući rad Vanje Lisjaka nastaviti postavljati visoke standarde i ostaviti dublji trag na domaćoj glazbenoj sceni.
  
  © Helena Novak, KLASIKA.hr, 21. ožujka 2011.

Piše: