Violončelist Stjepan Hauser (Pula, 1986.) jedan je od najuspješnijih mladih hrvatskih glazbenika i jedan od najboljih mladih čelista u Europi. Bio je posljednji Rostopovičev učenik, osvojio je desetak nagrada na prestižnim međunarodnim natjecanjima, a nastupao je u brojnim prestižnim koncertnim dvoranama: Royal Albert Hallu, amsterdamskom Concertgebouwu, St. Martin in the Fieldsu, Kings Placeu, Wigmore Hallu, St. John`s Smith Squareu i South Bank centru. Osim u Velikoj Britaniji gdje danas živi, nastupao je u Nizozemskoj, Irskoj, Belgiji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Švicarskoj, Južnoj Africi, Novom Zelandu i Sjedinjenim Državama.
U rodnoj je Puli započeo osnovno glazbeno obrazovanje, a srednjoškolsko je pohađao i završio u Rijeci u klasi prof. Maura Šestana. Završio je dodiplomski studij pod vodstvom prof. Natalie Pavlutskaye u Londonu te se trenutno usavršava kod profesora Ralpha Kirshbauma na RNCM na postdiplomskom studiju u Manchesteru i kod Bernarda Greenhousea u SAD-u. Stjepan Hauser član je The Greenwich trija (formiranog 2006. godine) koji uz njega čine slovenska violinistica Lana Trotovsek te japanska pijanistica Yoko Misumi.
Vaš odnos prema čelu nije bio uvijek idiličan. Kako ste postali čelist i postigli takav uspjeh?
U mojoj obitelji glazba je bila važna. Majka predaje glazbene predmete na Filozofskom fakultetu u Puli, sestra je glazbeni kritičar, a brat trombonist, a talent sam naslijedio od oca koji nije profesionalni glazbenik, ali je jako talentiran i kući je uvijek pjevao i svirao na gitari. No, sam sam se odlučio za čelo, čuo sam ga na radiju, svidjelo mi se i znao sam da to želim svirati.
Počeo sam glazbeno školovanje s osam godina, standardno. U početku mi se nije sviđalo i htio sam se ispisati, nagovarao sam majku da me ispiše, no ona je insistirala da barem završim osnovnu muzičku školu. Nekim čudom baš pri kraju osnovne sam se zaljubio u čelo i upisao u srednju muzičku te počeo vježbati kao manijak. Sve sam nadoknadio u godinu dana. Počeo sam raditi s dobrim profesorima na seminarima i to mi je bio poticaj. Sve sam brže napredovao i nakon srednje škole sam otišao u London.
Kako ste došli u London?
Profesori Ivaškin i Plavutskaja na jednom seminaru u Hrvatskoj su me pozvali na studij u Londonu, jer su vidjeli veliki potencijal. Oni su me doveli i do Rostopoviča, kojeg su dobro poznavali.
Kakva vas sjećanja vežu za Rostopoviča?
Rostopovič je br. 1 svih vremena na čelu. Kralj violončela. On je živuća povijest, prijatelji su mu bili Šostakovič, Prokofjev, Stravinski, Britten, Schnittke... Susresti takvog čovjeka, koji može sve to prenijeti iz prve ruke, stvarno je posebno iskustvo.
Svirao sam za njega nekoliko koncerata i on je bio oduševljen mojim sviranjem. S njim sam radio na njegovom posljednjem masterclassu u Firenci, kao jedini čelist. Umro je nedugo nakon toga. Bio je to zadnji vlak, mislim da sam zapravo najsretniji čovjek na svijetu.
Koji su vam čelisti najveći uzori?
Jedan ruski čelist za kojeg se malo zna, zvao se Daniel Šafran. Bio je uvijek u sjeni Rostopoviča i tek sad se počinje više širiti glas o njemu. Današnji čelisti me previše ne impresioniraju, više volim staru školu. Danas je sve više nekako umjetno.
Već šest godina nastupate u Velikoj Britaniji i mnogim zemljama, solistički i s triom. Koje koncerte smatrate najvažnijima?
Svirao sam u najvažnijim koncertnim dvoranama, no osobito su mi dragi koncerti koje sam izveo za Rostopoviča. Nastupio sam dva puta i za Princa Charlesa. Drago mi je što sam nastupio i s hrvatskim pjevačima zabavne glazbe, primjerice s Oliverom Dragojevićem u Royal Albert Hallu i CD-u, a sada snimam CD s Urbanom.
Kako je baviti se glazbom u Londonu?
U Londonu je super, jer ima puno prilika za sve i mjesta za sve. Mi smo kao trio rano počeli izvoditi velik broj koncerata komorne glazbe u Velikoj Britaniji, a dosta sam nastupao i na solističkim recitalima i s orkestrima. No, volio bih promjenu i mislim da će se stvari sada drugačije odvijati. Više me zadovoljava svirati komornu glazbu za pedesetak ljudi, želja mi je doprijeti do šire publike, pa i nastupati u arenama.
Kako je došlo do nastanka spota u kojem vi i Luka Šulić izvodite čelističku obradu pjesme Michaela Jacksona Smooth Criminal, koja je postala veliki hit na You Tubeu?
Luka i ja smo oduvijek željeli raditi skupa. No, kako smo živjeli u različitim državama nismo se imali prilike družiti. Prije nekoliko mjeseci on je došao u London, i počeli smo se češće družiti, i tako smo došli na ideju da napravimo nešto novo s dva čela. Ja sam predložio da obradimo upravo pjesmu Smooth Criminal i tako smo počeli, a imamo u planu još nekoliko obrada. U početku smo bili skeptični, bojali smo se kako će sve to ispasti, no nakon što smo obradu snimili u studiju, shvatili smo da je ispala odlično, pa smo snimili i spot. Režirao ga je Kristijan Brlović iz pulske Medvid produkcije.
Kakvi su planovi oko nastavka te suradnje?
Planovi su ambiciozni. Želimo turneje u velikim gradovima, show i spektakle. U roku od dva dana od objave spota, dobili smo velik broj ponuda sa raznih strana za management, snimanja, nastupe i dr. i sada je na nama da odaberemo najbolju ponudu i najbolji tim ljudi koji će sve to organizirati na najbolji mogući način. Ne smijemo se zaletiti.
Iz spota se vidi da ste Jacksonovu skladbu izveli vrlo ozbiljno, ali je sam njezin odabir i način na koji spot režiran privlačan za mlađe generacije... Što vas je privuklo crossoveru?
Na crossover smo se odlučili upravo zato što smo ljuti zbog načina na koji se danas radi crossover, a što često ispadne jadno.
Mi želimo to napraviti kvalitetno, da zvuči vrhunski.
To nije linija manjeg otpora, ovo što mi sviramo je teže od mnogih klasičnih stvari.
Cijela naša virtuoznost, tehnika i dosadašnji rad dolazi do izražaja u ovom što sviramo.
Koju glazbu najviše volite svirati?
Sada sam u crossover fazi, inače jako volim svirati Dvořáka i Boccherinija. Volim ranu glazbu, no sve ima svoju čar. Teško je odabrati omiljene skladbe, no mislim da sam ipak romantičan tip.
© Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 22. siječnja 2011.
