Mladenka je blistala

Metropolitan u Lisinskom: Gaetano Donizetti, Lucia di Lammermoor, dir. Patrick Summers, red. Mary Zimmermann

  • The Metropolitan Opera New York: Gaetano Donizetti: Lucia di Lammermoor, dir. Patrick Summers, red. Mary Zimmermann

    Krhka mlada žena u krvavoj vjenčanici luta među zgroženim uzvanicima tražeći svog zaručnika. Nakon što ga na trenutak prepoznaje u svakom od prisutnih muškaraca, u času one specifične mudrosti kojom su ponekad obdareni luđaci spoznaje da je u svojim patnjama ipak osamljena, te umjesto neznanaca grli svoj zakrvavljeni veo. Trenutak je to predstave Lucia di Lammermoor njujorške Opere Metropolitan u kojem u naslovnoj ulozi briljira francuska sopranistica Natalie Dessay, a publici se neminovno steže grlo. (Štoviše, gledatelj (ili gledateljica) koji je sjedio iza mene postojanim je šmrcanjem pratio predstavu sve do njezina završetka.)

    Redateljica Mary Zimmerman smjestila je radnju u viktorijansko doba umjesto u 17. stoljeće i time postigla pun pogodak, između ostalog i u spomenutom glasovitom prizoru ludila. Ideja romantične ljubavi i njezina okrunjenja društvenom konvencijom braka potječe iz 19. stoljeća, a slika vjenčanja kakvo poznajemo do danas perpetuira se u anglosaksonskom kulturnom svijetu vjerojatno počevši upravo od viktorijanskoga doba pa sve do holivudskih filmova. Uvlačenje gotičkih elemenata Scottova romana koji je Donizettijevu libretistu Salvatoreu Cammaranu poslužio kao predložak još je efektnije ako se ti elementi ocrtaju na pozadini klasičnoga vjenčanja kakvo poznajemo, na kojem su muškarci u frakovima, dame u toaletama, a mladenka blista u elegantnoj vjenčanici.
    The Metropolitan Opera New York: Gaetano Donizetti: Lucia di Lammermoor, dir. Patrick Summers, red. Mary Zimmermann
    Natalie Dessay, zrela kako po godinama tako i po umjetničkom habitusu, uspijeva u tumačenju Lucije kao osobe koju je ideal romantičke ljubavi opčarao u toj mjeri da se raskorak s realnošću pokazao kobnim. Njezina je Lucia žrtva opresivnoga patrijarhalnoga sustava vrijednosti koji na gotovo psihotičan način utjelovljuje njezin brat Enrico, čiji je lik stalni glumački izazov za baritone, pa ga je tako Ludovic Tézier (kojemu nikako ne stoji frizura iz 19. stoljeća!) nastojao ocrtati suptilnijim bojama nego što je to u maniri tipičnoga jednoobraznoga opernoga negativca prije dvije godine na prijenosu iste predstave učinio Mariusz Kwiecen.

    The Metropolitan Opera New York: Gaetano Donizetti: Lucia di Lammermoor, dir. Patrick Summers, red. Mary ZimmermannPremda je pomalo nejasno zašto reprizirati predstavu koja se 2009. već prenosila uživo HD tehnologijom i koja je u međuvremenu dostupna na DVD-u, usporedbe solista ipak su se pokazale zahvalnima. Premda kompleksnost lika nije uspio do kraja posredovati publici, Tézier se tamnim glasovnim bojama i pouzdanom interpretacijom ipak uspio nametnuti u odnosu na svojega prethodnika. Dessay je pak u potpunosti uspjela natkriliti izvedbu Anne Netrebko premda potonjoj dob ponešto ide u prilog. Joseph Calleja ima zanimljiviji, a moglo bi se reći i ljepši glas od Piotra Beczale koji je prije dvije godine uskočio na mjesto Rollanda Villazóna, no kontinuirane manje intonacijske oscilacije koje bismo izravno nazvali vibratom zasmetale su jasnoći belkantističke melodije mnogo više nego pri tumačenju – daleko veće – naslovne uloge u Hoffmannovim pričama u prošloj sezoni. Zahvaljujući tome, Callejina interpretacija ne samo da je zasjenjena vrsnošću njegovih partnera, nego je i pomalo razočarala.

    The Metropolitan Opera New York: Gaetano Donizetti: Lucia di Lammermoor, dir. Patrick Summers, red. Mary ZimmermannPatrick Summers vodio je orkestar korektno, ali s nedovoljno senzibiliteta za one specifične draži partiture koje ovu operu izdvajaju u odnosu na brojna jednako izvrsna ostvarenja Donizettija i njegovih suvremenika, pa je tako u finalu drugog čina uzeo prebrzi tempo uslijed čega je glasoviti sekstet, pravi mali dragulj tzv. kontemplativnog ansambla kakvim ga je definirao Richard Strauss, prohujao u trenu. Šteta, jer je to jedan od trenutaka u kojem režija Mary Zimmerman pokazuje svoju ingeniozniju stranu. Zaustavljanje dramskoga tijeka na efektan je način iskorišteno da se naglasi element društvenih konvencija koje ravnaju tragičnim zbivanjima. Pritajena dramatika trenutka režijski se prikriva radnjom izrade grupnoga fotografskoga portreta solista i zbora, tj. uzvanika vjenčanja.

    Dok bi izvanjski pogled sugerirao ekonomsku zajednicu koja će obitelji Ashton donijeti prosperitet, pogled iznutra, koji publici posreduje Donizettijeva glazba, otkriva tragičnu prirodu zbivanja. Sudjelovanje pak statistice koja uz pomoć odgovarajuće šminke dočarava duh Lucijine pretkinje u prvom činu u funkciji je već spomenutog potenciranja gotičkih elemenata fabule, te se logikom tog redateljskog poteza u trećemu činu sama Lucia pojavljuje kao duh koji Edgarda povlači u samoubojstvo. Gotički elementi su manje-više diskretno ukomponirani u radnju s iznimkom velike projekcije punoga mjeseca uz zavojite stube koje dominiraju scenografijom (djelo Daniela Ostlinga) drugoga čina, valjda neizostavnog obola vizualnome kiču na sceni Metropolitana.

    The Metropolitan Opera New York: Gaetano Donizetti: Lucia di Lammermoor, dir. Patrick Summers, red. Mary ZimmermannNo, u cjelini se radi o vrlo zaokruženoj interpretaciji klasične, često izvođene operne uspješnice u razrađeno efektnoj režiji s kvalitetnim vokalnim solistima među kojima se apsolutno ističe Natalie Dessay. Premda postoje stavovi da su dani vrhunca pjevačke forme već iza nje, francuska sopranistica ne prestaje fascinirati intenzitetom angažmana, a o njezinoj karizmatičnosti svjedoči i činjenica da u dokumentarnim prilozima između činova koji – pogotovo kad ih vodi Renée Fleming – postaju sve dosadniji, uspijeva plijeniti pozornost inteligentnim komentarima, a da nam ničim ne umanji magiju koju će kojih petnaestak minuta kasnije stvoriti na sceni u potresnom prizoru Lucijina ludila.

    © Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 24. ožujka 2011.

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike

najavljujemo...