Prava (operna) bajka

Operni spektakli uživo u Movieplexu: Teatro alla Scala, Milano, Wolfgang Amadeus Mozart, Čarobna frula, dir. Roland Böer, red. William Kentridge

  • Teatro alla Scala, Milano, Wolfgang Amadeus Mozart, Čarobna frula, dir. Roland Böer, red. William Kentridge

    Zaslugom multipleksa Movieplex zagrebačka je publika uz prijenose iz njujorške Opere Metropolitan u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski dobila priliku uživo i u HD tehnologiji pratiti i prijenose iz pojedinih glasovitih europskih opernih kuća. Ciklus koji objedinjuje osam opernih i jedan baletni prijenos Movieplex je organizirao nastojeći publici za – kao i u slučaju Metropolitana u Lisinskom, ponešto skupe – ulaznice ponuditi i svojevrsni VIP tretman umiljavajući joj se garderobom, slatkišima i čašom šampanjca u pauzi. Organizacijski su prijenosi osmišljeni slično kao i oni iz Metropolitana, s jedinom razlikom da se u pauzi ne prenose na licu mjesta načinjeni intervjui s izvođačima, nego se emitiraju prethodno snimljeni (a time i ponešto ozbiljniji i sadržajni) razgovori s dirigentom i redateljem. Takav tip prezentacije još je više naglasio novonastalu komercijalnu spregu s domenom diskografije. U ovom su, naime, obliku snimke spremne za distribuciju na DVD-u, pri čemu će spomenuti intervjui odgovarati posebnim dodacima na DVD-u kakve smo navikli gledati kod nekih izdavača opernih DVD-a.

    Nedvojbeno se nadaju usporedbe između dva zagrebačka tipa lokacija prijenosa. Dvorane multipleksa, kao primarne domene opernih prijenosa uživo u svijetu, nude prvenstveno visokokvalitetan zvuk i uranjanje publike u tamu projekcijske dvorane, dok Dvorana Lisinski, manje zamračena i s lošijim ozvučenjem, omogućava većem broju ciljane publike prisustvovanje prijenosima (a o čemu svjedoči i njezina popunjenost). Dvorana broj 3 Movieplexa ima mnogo manje platno nego ono u Lisinskom, ali je njezina posjećenost bila adekvatna, i treba naglasiti – od ponešto drugačije publike nego u Lisinskom. Fascinira očita stratifikacija publike po malobrojnim zagrebačkim kulturnim ustanovama, no možda i nije loše što su njezine navike prilično rigidno zacrtane jer to omogućuje svakome da pronađe svoj komad kolača. Onaj kojim su bili nagrađeni okupljeni u Movieplexu, premda drugačiji, zasigurno nije ništa manje slastan.
    Teatro alla Scala, Milano, Wolfgang Amadeus Mozart, Čarobna frula, dir. Roland Böer, red. William Kentridge
    U tehničkom pogledu svakako veseli vrhunska kvaliteta zvuka i prijenos koji niti na trenutak nije bio prekinut. Zvuk orkestra prilikom glasovite uvertire Mozartovoj Čarobnoj fruli ocrtavao se na dubinski, plastičan način, a mogla se čuti i specifična boja orkestra La Scale. Premda je njime ravnao njemački dirigent Roland Böer, koji očito posjeduje odgovarajuću dirigentsku ruku za taj repertoar, orkestar nikada nije zvučao eterično kako bi zahtijevala tzv. autentična interpretacija rane glazbe, nego puninom koja je izrasla iz 19. stoljeća, a koju od Scale i očekujemo. Premda još zahtjevnija u tehničkom smislu, i emisija pjevačkih glasova zadovoljavala je perfekcionističke kriterije, a posebno su se za arije Tamina Dies Bildnis ist bezaubernd schön čule prednosti dobroga ozvučenja.

    Upečatljivom kreacijom albanskog tenora Saimira Pirgua možemo započeti  osvrt na postignuća solista. Pirgu je dokazao da lirski tenor može na zanimljiv način impresionirati i intenzitetom glasa, bez toga da ide protiv specifičnosti mocartovske pjevačke fraze. Iz pretežito mlađe solističke postave visoke izvođačke ujednačenosti izdvojila se i austrijska sopranistica Genia Kühmeier kao Pamina, čiju je mladu dob šminka i kostimografija zacijelo nehotice neobično izvitoperila, ali srećom nije naudila njezinome lirskom sopranu idealnom za uloge u Mozartovim operama, kao ni profinjenom osjećaju za interpretaciju, očitijem u ariji iz drugoga čina Ach, ich fühl's, es ist verschwunden. Režija je i inače veliki naglasak stavila na Pamininin lik te je Kühmeier opravdala taj istaknuti položaj.

    Teatro alla Scala, Milano, Wolfgang Amadeus Mozart, Čarobna frula, dir. Roland Böer, red. William KentridgeGlumački su se istakli svi solisti, a posebno talijanski bas-bariton Alex Esposito u tumačenju Papagena koji je, pogotovo budući da mu samo ime ne ukazuje jednoznačno na porijeklo, očito predstavnik nove generacije talijanskih pjevača kojima ne samo da besprijekoran izgovor njemačkog ne predstavlja nikakav problem, nego se ne štede ni glumački. A Esposito je upravo tako postupao pri svojem pretežno klaunskom tumačenju komičnoga ptičara, nikada ne dopuštajući da karikaturalni glumački izraz postane sam sebi svrhom, pri čemu je njegov siloviti glas ukazivao na podatnost i za kasniji operni repertoar. Kraljica noći u sasvim pristojnome tumačenju Ruskinje Albine Šagimuratove spotaknula se – nastavljajući tradiciju brojnih istaknutih sopranistica – na precizno vokalno ocrtavanje predudara koloraturnim pasažama, a premda neće biti zapamćen kao pjevački impozantan Sarastro, razvoju karijere pouzdanog austrijskoga basa Günthera Groissbocka naočitost zasigurno neće odmoći.

    Konačno, treba se osvrnuti na ono po čemu će ova predstava unatoč ujednačenosti izvedbenih dometa biti ponajviše zapamćena, a to je režija svestranog južnoafričkog vizualnog umjetnika Williama Kentridgea, najviše poznatog po animiranim filmovima. Žanrovski bajka, Čarobna frula može u kazališnome smislu biti i neizrecivo tvrdi orah, a i fascinirati zaigranom jednostavnošću koja prkosi svim prigovorima. Kentridgeov pristup bio je u znaku ovog posljednjeg, jer je čaroliji Mozartove glazbe i bajkovite radnje pridružio vizualnu magiju. Projekcije koje su se za gotovo cijelog trajanja predstave projicirale na pozadinu, ali i cijelu površinu scenografije, obuhvaćale su čitav niz raznorodnih elemenata, uključujući i reference na kazalište sjena i rani nijemi film (između ostalog i Georgesa Mélièsa), ali su dvije glavne provodne niti predstavljale masonska simbolika, čija je važnost u recepciji Čarobne frule neosporna, te camera obscura (iz koje Dame Kraljice noći kao da su pokrenule čitavu predstavu) kao svojevrsno simboličko žarište cjelokupne predstave, ali i opere općenito. U magiji praćenja maštovitosti projekcija pomogao je i znalački rad snimatelja predstave, koji je kombinirao krupne planove projekcija s totalima pozornice, omogućivši simultani doživljaj detalja i cjeline.
    Teatro alla Scala, Milano, Wolfgang Amadeus Mozart, Čarobna frula, dir. Roland Böer, red. William Kentridge
    No, bilo bi pogrešno pomisliti da je Kentridgeova Čarobna frula tek puka igra označitelja: ona je i u redateljskom smislu značenjski zaokružena te uspijeva i u tome da u interpretacijsko tkivo utka neke specifičnosti južnoafričke pozadine svoga stvaratelja. Sarastrovo društvo odabranih može se čitati u britanskome kolonijalnome ključu, a činjenica da ta plemenita očinska figura u predstavi nije lišena agresivnosti patrijarhalne ideologije bila je vidljiva ne samo u Groissböckovoj glumi, već i u projekciji ranog filmskog zapisa lova na nosoroga za vrijeme arije In diesen heil’gen Hallen. Značenjsko je težište predstave – a u čemu se iz intervjua projiciranih za vrijeme pauze jasno vidi suglasje dirigenta i redatelja – lik Pamine, možda upravo kao protuteže spomenutoj patrijarhalnoj ideologiji. Jer, kao što su to istaknuli i Böer i Kentridge, ona je ta koja prolazi mnogo ozbiljnije kušnje nego Tamino koji se tek povinuje (maskulinom i patrijarhalnom autoritetu)! Glazbeno vrhunska predstava Čarobne frule istodobno je bajkovita, vizualno raskošna i značenjski relevantna – više od toga teško je i poželjeti.

    © Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 27. ožujka 2011.

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike

najavljujemo...