I Nijemci sviraju Doru Pejačević

CD klasika: Dora Pejačević, Deutsche Staatsphilharmonie Rheinland-Pfalz, dir. Ari Rasilainen, CPO, 2008.

• Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, kao izdavač u njemačkoj tvrtki CPO (akronim za Classic Production Osnabrück) produciranog CD-a (777 418-2) s djelima hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885-1923) može doista biti zadovoljan ne samo kvalitetom nosača zvuka, nego i mogućnostima koje se, zahvaljujući činjenici da su se inozemni interpreti zainteresirali za našu skladateljicu, otvaraju njezinu ulasku u svijest ljubitelja klasične orkestralne glazbe diljem svijeta. Njemačka državna filharmonija Rheinland-Pfalz (Deutsche Staatsphilharmonie Rheinland-Pfalz) snimila je u Ludwigshafenu 2008. godine Simfoniju u fis-molu, op. 41 i Koncertantnu fantaziju za klavir i orkestar u d-molu, op 48 (Phantasie Concertante) Dore Pejačević, pri čemu inozemni stručnjaci potpisuju za potrebe CD-a sve relevantne obavljene radnje (producent snimanja, inženjer tona i miks Stephan Reh, Musikproduktion, Mettmann), dok je izvršni producent Burkhard Schmilgun. Kompaktna ploča vizualno je vrlo lijepo opremljena, s fotografijama Dore Pejačević i na omotnici dobro nam poznatim Lopočima u zagrebačkom Botaničkom vrtu, br. 2 istaknute hrvatske slikarice Slave Raškaj.
  
  Životopis Dore Pejačević, kao i njezina prerana smrt kratko nakon poroda sina (tragična činjenica koja je u naponu snage prekinula stvaralački elan i izuzetnu nadarenost skladateljice, koja je dovršila tek 57 opusa), našoj su javnosti pristupačni iz muzikoloških izdanja i knjiga koje je objavila akademkinja Koraljka Kos, najbolja poznavateljica životnih okolnosti, druženja s istaknutim osobnostima i cjelokupne ostavštine grofice Dore Pejačević. U tom je upoznavanju sa životom i djelima te iznimne skladateljice, važne ne samo za hrvatsku, nego i u cjelini uzevši europsku glazbu s prijelaza 19. u 20. stoljeće, šire čitateljstvo najbolje uputiti na knjigu Dora Pejačević Koraljke Kos (Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, 1998), koja je, budući da je dvojezična, na hrvatskom i na engleskom jeziku, važno štivo i za inozemne čitatelje. Kada je pak riječ o novom CD-u s orkestralnim ostvarenjima Dore Pejačević, dala je Koraljka Kos u priloženom tekstu na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku bitne podatke o životu nama tako drage skladateljice, o njezinu školovanju i tijeku skladateljske karijere, kao i muzikološke analize djela koja se predstavljaju potencijalnim kupcima CD-a.
  
  Nije pretjerano tvrditi da Simfonija u fis-molu, op. 41 Dore Pejačević, skladana 1916/1917. godine, uz Simfoniju Franje Lučića iz tog razdoblja ujedno i prvo moderno ostvarenje simfonijske forme u hrvatskoj glazbi, pripada samom vrhu simfonijske glazbe klasično-romantičnog oblikovanja i ugođaja na svjetskom planu uopće. U to nas uvjerava i snimka Njemačke državne filharmonije Rheinland-Pfalz, jednog od vrsno profiliranih njemačkih orkestara, kojim ravna izvrsni finski dirigent Ari Rasilainen. Jednako podaci o orkestru, osnovanom u Ludwigshafenu na Rajni 1919. godine, kao i životopis dirigenta, obiluju informacijama koje upućuju na njihovu europsku afirmiranost. Ista jamstva za kvalitetu izvedbe Koncertantne fantazije za klavir i orkestar u d-molu, op. 49, te bujne prokomponirane glazbene freske skladane 1919. godine, daje i solist, njemački pijanist Volker Banfield. Nekadašnje čudo od djeteta, školovan u Detmoldu, žarištu njemačke visokoškolske glazbene pedagogije, te u New Yorku i Austinu, Volker Banfield za CPO je snimio već sedam CD-a, što upućuje na veliko povjerenje koje mu pružaju mnogi dirigenti. I u ovom djelu glazba Dore Pejačević pokazuje najviše skladateljske standarde, izvrsno je strukturirana, u ekspresiji komunikativna i u pijanističkom umijeću vrlo dojmljiva.
  
  Ozvučavajući Simfoniju Dore Pejačević dirigent Ari Rasilainen osobitu pozornost posvećuje isticanju melodijske razvijenosti njezinih tema. To naglašava dinamičkim sjenčanjima, crescendirajući do vrhunaca dobro kontroliranim gradacijama, nakon kojih popušta u intenzitetu, decrescendira, podcrtavajući logičnost tematskoga razvoja. Također svim dionicama, posebno plemenitom zvuku prvih violina i eksplozijama limenih puhača u prvom stavku Andante maestoso-Allegro con brio, ostavlja prostor za punu afirmaciju zvučnosti. Dionice gudača, pastozna violončela i umilne violine, uz veću izražajnost drvenih puhača, iskazuju u drugom stavku, Andante sostenuto, jednaku tehnički vrsno svladanu i interpretacijski u agogici uvjerljivu nakanu isticanja romantične potke glazbe. Dora Pejačević umjela je inspirirano ocrtati i atmosferu scherza, pa taj polet ubrzanoga tempa jasno ističe i Ari Rasilainen u trećem, ritmički razigranom stavku plesne ugođajnosti i plemenitoga humora, Scherzo. Molto allegro. Trijumfalni pak sjaj, kao i elegična raspjevanost četvrtoga stavka, Allegro appassionato, kojim ta u proporcijama uravnotežena simfonija završava, oživljeni su u izvedbi Njemačke državne filharmonije Rheinland-Pfalz i njezina dirigenta Arija Rasilainena s očitim namjerama da glazbu hrvatske skladateljice predstave na precizno uvježbani, osjećajno proživljeni i krajnje profesionalni način.
  
  S jednakim je pohvalama u odnosu na muzikalno ovjekovječeni zapis glazbe Dore Pejačević moguće popratiti i pristup orkestra i pijanista Volkera Banfielda u interpretaciji Koncertantne fantazije u d-molu, op. 48. Naime, solist isticanjem dramatski podcrtanih istupa, uz tehničku bravuru i veliku preciznost, omogućava ukupnost dojma uzavrele osjećajnosti koja, osobito u energijom nabijenoj solističkoj kadenci, otkriva skladateljičino majstorstvo u tretiranju klavira kao glazbala kojemu je posvetila mnoge najuspjelije stranice svoje bogate invencije.
  
  Doista, ovim se CD-om naša skladateljica, možda i malo kasno ali konačno, pojavljuje na svjetskoj sceni snimljenih kompaktnih ploča, a interpreti koji je predstavljaju nisu, dakako, vođeni nikakvim patriotskim pobudama, nego isključivo umjetničkim razlozima. Za glazbu Dore Pejačević, pa onda i za hrvatsku glazbu s praga 20. stoljeća, to je bitan kompliment.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 10. travnja 2011.

Piše: