Temperamentne zvijezde i isljednički reflektori

Lisinski za Japan: Stjepan Hauser, violončelo, Luka Šulić, violončelo, Srebrenka Poljak, klavir, i Maksim Mrvica, klavir, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 28. travnja 2011.

• 
  
  Nije lako napuniti dvoranu Lisinski, a bilo bi iluzorno vjerovati da se to može učiniti lako, jer i za solidno popunjenih koncerata, koji okupe oko 1200 posjetitelja, dvorana koja s mjestima na podiju prima dvije tisuće ljudi čini se praznjikavom. No, nove zvijezde s ugovorom za Sony i pozivnicom Sir Eltona Johna u džepu – violončelisti Stjepan Hauser i Luka Šulić – izazvavši buru interesa na You Tubeu snimkom obrade Smooth Criminal Michaela Jacksona u domaćoj produkciji, nemaju problema s publikom, osobito onom mlađom koja inače izbjegava klasičare i koja već ionako odavna obožava pijanista Maksima Mrvicu. Njih trojica su, uz pomoć kompetentne i uvijek spremne pijanistice Srebrenke Poljak za violončeliste, bili zvjezdani, temperamentni protagonisti koncerta Lisinski za Japan. Tako se dvorana Lisinski dobrotvornim koncertom zahvalila i odužila razornim potresom i nuklearnom opasnošću poharanom Japanu čija je vlada dvorani prije nekoliko godina darovala skupocjenu tehničku opremu. To je svakako dodatno koncertu dalo dobru vibru.
  
  Stjepan Hauser, uz Srebrenku Poljak za klavirom, svojski je navalio na Mađarsku rapsodiju za violončelo i glasovir Davida Poppera, svojevrsnu obradu Lisztovih tema iz pera ekskluzivnog autora koji je na prijelomu 19. i 20. stoljeća revolucionirao violončelističku tehniku. Brzo, srčano, usmjereno na efekt koji je nezaobilazan dio izvodilačkih voda u koje su mladi virtuozi svježe zaronili. Dosta je senzibilnih nijansi pokazao Luka Šulić u Ciganskim napjevima Pabla de Sarasatea izvorno namijenjenima violini. Najljepši komad muzike, ali ne tako invazivan, bio je Preludij iz Pet skladbi za dvije violine i klavir Dmitrija Šostakoviča koji je Lev Atovmijan aranžirao u glazbi za film Gadfly, a za dva violončela i klavir Šulić i Hauser, koji zbog naglog rasta broja ponuda za nastupe i snimanja brzinom munje moraju graditi repertoar obradama jer je izvorna literatura oskudna, bolje rečeno – nikakva.
  
  Čekalo se i na kraju u dodatku dočekalo Smooth Criminal. Obojica odličnih violončelista usporedo se još bavi svojom osnovnom klasičnom glazbom, osobito Šulić, koji je u oštrom natjecanju stekao stipendiju za dalje školovanje na londonskoj Kraljevskoj akademiji. Koliko će to moći jednako uspješno potrajati na dva različita kolosijeka ovisi o rasporedu obveza i snaga.
  
  Maksim Mrvica i dalje to pokušava, ali činjenica je da ga više ne doživljavaju kao jednakovrijedna pijanista klasičnog repertoara, ma koliko on to želio. Opća mješavina repertoara vladala je u njegovu atraktivnom nastupu, nastupu s iskustvom šoumena koji i stvari dovoljno obične za svakog iole vještog pijanista publici hipertrofiranom gestom i ispijanjem vode kao da trči maraton predočava kao iznimne virtuozne zahvate. Kako svi vole čuti već im znane stvari, publika s oduševljenjem guta sladunjavu dramatiku skladbi Kolibre, Child in Paradise i Nostradamus Tončija Huljića, Bumbarov let Nikolaja Rimski-Korsakova, Merry Christmas Mr. Lawrence Ryuichija Sakamota, prenapregnutu obradu U dvorcu gorskog kralja Edvarda Griega, Nathrach Troya Donockleya i Exodus Ernesta Golda, sve izvedene uz matricu.
  
  Treba li reći da je cijeli koncert očekivano ozvučen, u drugom dijelu i preozvučen u disko maniri do bola koju je televizijska snimka s odgodom emitirana iste večeri svela na podnošljivu mjeru? No nije mogla popraviti površnu kakvoću pojedinih skladbi drugog dijela koncerta. K tome su u ime navodnoga svjetlosnog šoua publikom šarali isljednički reflektori kao da je riječ o berlinskim bjeguncima prije rušenja zida 1989. godine, što je još bilo i dobro u usporedbi s onim nesretnicima čije je očne (i ne samo očne) živce pržilo tisuće vata jer su sjedili na mjestima u koja su bili upereni svjetlosni topovi tijekom svake druge skladbe. O, kako maštovito i uveseljavajuće za pažljive i dobrohotne slušatelje.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 30 travnja 2011.

Piše: