Bol gubitka i naslada osvete

Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Marco Armiliato, red. David McVicar

  • The Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Marco Armiliato, red. David McVicar, foto: Ken Howard / Metropolitan Opera

    Trojac opera tzv. latinske trilogije pripada u najčešće izvođena Verdijeva djela unatoč specifičnim visokim interpretacijskim zahtjevima koje svaka od njih postavlja pred izvođače, u slučaju Trubadura ponajprije pred četiri glavna vokalna solista. U okvirima ionako omiljenog Verdijeva opusa ova se opera izdvaja razmjernom konciznošću, usredotočenjem na glavne likove i njihove sukobe kojima ravnaju primarne, ali i ekstremne te katkad kontradiktorne strasti, kao i pretakanjem istih u skladateljski izraz kontinuirane melodijske, ali i ritamski pasionirane silovitosti. Premda je radnja povijesna, ona je tek simptom romantičke fascinacije neodređeno mračnim razdobljem europske prošlosti, koja je, zajedno sa španjolskim ambijentom, Verdijevim suvremenicima morala djelovati i ponešto egzotično.

    Zakučastost radnje koja se često naglašava odnosi se prije svega na pretpovijest opernih zbivanja koja otkrivaju da su politički protivnici i ljubavni takmaci Grof di Luna i Manrico ujedno i braća, a što uvjetuje ambivalenciju lika Azucene, Manricove adoptivne majke. U tako zadane okvire postavljene već u ekspoziciji sama opera ne unosi veće novine: dok se ljubavni trokut između braće i Leonore odvija po gotovo mehaničkim zakonitostima (otmica, ucjena, žrtvovanje žene za muškarca), unutarnja drama usredištena je u liku ciganke Azucene po kojoj je Verdi izvorno htio nazvati operu. (Možemo smatrati štetom što to nije i učinio: ako ništa drugo, preduhitrio bi Bizeta u postavljanju toga tipičnoga elementa Drugoga u središte zbivanja opere 19. stoljeća.)
    The Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Marco Armiliato, red. David McVicar, foto: Ken Howard / Metropolitan Opera
    Dok isprva nije jasno manipulira li to Azucena Manricom kao instrumentom osvete Grofu di Luna starijem preko njegovoga sina (ili možda sinova), u trećem i četvrtom činu opera se svom tragičnome kraju približava neovisno o njezinome djelovanju. Štoviše, Azucena će prespavati finale četvrtoga čina te joj ostaje samo da u polusvjesnom stanju u afektu izrazi bol zbog gubitka sina i nasladu zbog osvete te u tipičnoj opernoj gesti umre pod teretom duševne patnje. Trubadur je prvenstveno njezina tragedija, zatim Grofa di Lune, a tek potom Manrica i Leonore, koji bi da nije Verdijeva uglazbljenja kontinuirano visoke inspiracije ostali dramaturški sporednim likovima.

    Predstava Opere Metropolitan u interpretacijskome je smislu diskretna, stavljajući naglasak na ono što je i težište ovakvog tipa verdijanske opere – solističke izvedbe. Jednako se to odnosi na dirigentski i na redateljski doprinos, premda u prethodnome slučaju možemo govoriti o uspjelim rješenjima Marca Armiliata u službi postizanja cjelovitoga, dinamičkoga luka za cijelog trajanja predstave, a to ponajprije možemo zahvaliti protočnosti tempa. U slučaju režijske interpretacije uspjeh je nažalost bio tek polovičan. Najveća je vrlina u oblikovanju scene Charlesa Edwardsa čije je korištenje maksimalno funkcionalne, rotirajuće pozornice također omogućilo dinamični protok zbivanja. Vremenska transpozicija radnje, koja je gotovo stalna odlika McVicarovih predstava, nije međutim ničim pridonijela interpretaciji predloška, osim što je radnju približila vremenu nastanka, 19. stoljeću, čije odlike dakako prožimaju libreto. Za razliku od predstave Carmen u režiji Richarda Eyra, gdje je društvenopolitičko okruženje imalo opipljiv učinak na formiranje odnosa među protagonistima, kod McVicara ažurirana kostimografija i scenografija jednaka su povijesna slikovnica kao što bi to bio izlizani, tipični Leonorin kostim dvorske dame.
    The Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Marco Armiliato, red. David McVicar, foto: Ken Howard / Metropolitan OperaThe Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Marco Armiliato, red. David McVicar, foto: Ken Howard / Metropolitan Opera
    Četvero glavnih solista, Sondra Radvanovsky (Leonora), Dolora Zajick (Azucena), Marcelo Álvarez (Manrico) i Dmitrij Hvorostovski (Grof di Luna – zamjenjivanje hrvatskih pravopisnih pravila transkripcije i transliteracije ruskih imena engleskima opravdano je samo u slučaju Amerikanke Radvanovsky), na nivou je ponude Opere Metropolitana. Svo četvero ugledni su i iskusni pjevači koji su ove uloge osim u New Yorku tumačili i u drugim velikim opernim kućama te raspolažu impozantnim glasovima, koji je tek u slučaju Dolore Zajick načet zubom vremena.

    Najmanje pjevačkih prigovora ide Marcelu Álvarezu, tipičnom spinto tenoru u čijem se glasu izvrsno objedinjuju i nadopunjuju herojske i lirske značajke, pa njegovo tumačenje Manrica zvuči ponajprije osjećajno lirski, a ipak ne gubi na silovitosti. To što je meksički tenor iritantan do razine nepodnošljivosti u intervjuima s Renée Fleming bila bi posve druga priča da se njegovo prenemaganje povremeno ne pretače i u glumački izraz, uslijed čega su dramatski prizori s Azucenom izgubili na potrebnoj ozbiljnosti. Za razliku od njega, Sondra Radvanosky djeluje kao inteligentna i obrazovana pjevačica i stoga je svojevrsna enigma kako sebi može dopustiti uporabu vibrata koja je u tolikoj mjeri prekomjerna da cantabile, tj. odlomak glasovite arije D'amor sull' ali rosee u polaganom tempu zvuči falš! Šteta, jer se radi o sopranistici zanimljivoga, voluminoznoga glasa tamne boje koji je posebno u spomenutoj ariji znao iznjedriti i predivna piana. Tehnički manirizmi ne mogu se pravdati ni dobi ni pjevačkom izobrazbom koja ne bi dovoljno pažnje posvećivala jasnoći melodijske artikulacije, jer je Radvanovsky pripadnica mlađe generacije pjevača.

    The Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Marco Armiliato, red. David McVicar, foto: Ken Howard / Metropolitan OperaOd Hvorostovskog kao jednog od najzanimljivijih mlađih baritona specijaliziranih za operni repertoar 19. stoljeća osobno sam najviše očekivao. Premda je glasovitu ariju iz drugoga čina Il balen del suo surriso izveo na svojstven način, naglašavajući puninu širokih kantabilnih fraza, ali i dramatiku gotovo manične neuzvraćene ljubavi prema Leonori, kao da te večeri nije bio u punom naponu snaga ili HD tehnologija prijenosa uživo jednostavno ne može posredovati sve kvalitete njegova glasa kao što posreduje vizualni i glumački dojam. Dolora Zajick bila je pak vrlo ugodno iznenađenje nakon nesigurnog i glumački grotesknog tumačenja Amneris u prijenosu Aide prošle sezone Metropolitana u Lisinskom. Uloga Azucene s kojom se proslavila dakako neusporedivo više odgovara dobi i habitusu američke mezzosopranistice te je zasigurno profitirala od pjevačke i glumačke zrelosti. Povremeno se doduše dalo prigovoriti kojem pjevački ili glumački slabijem mjestu, no kreacija u cjelini bila je razmjerno suverena te – što je osobito bitno – vjerujemo Zajcik na sceni kao ciganki Azuceni. A ona je, kao ženski pandan naslovnom liku prethodećeg Rigoletta, ipak najzanimljiviji lik Trubadura, ono što toj operi daje biljeg specifičnosti.

    © Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 6. svibnja 2011.
    The Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Marco Armiliato, red. David McVicar, foto: Ken Howard / Metropolitan Opera

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike

najavljujemo...