Nizu posljednjih ovosezonskih koncerata u zadnjih nekoliko dana pridružio se i onaj Plave oktave Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Mihaila Sinkeviča. Čini se da je energija ruskoga dirigenta bila zarazna, jer su filharmoničari svirali s neobičnim i ne tako čestim žarom i angažmanom. Probuđenost orkestra rezultirala je prezentiranjem njegovih vrlina u najboljem svjetlu. Odnosi se to prvenstveno na precizan ritam, jasnoću uloga svake dionice i dinamiku punoga zvuka.
Kao i nekoliko puta tijekom sezone, koncert je započeo jednom od zaboravljenih ili tek pronađenih partitura Borisa Papandopula – suitom iz opere Amfitrion, izvedenom prvi put nakon šezdeset godina. Potom se kao solist u Koncertu za violončelo i orkestar u a-molu Roberta Schumanna predstavio ruski čelist Kiril Rodin, razlog zbog kojeg su mnogi ljubitelji glazbe te večeri pohodili Dvoranu Lisinski.
Ovaj je put izbjegnut već zapravo klišej podbačaja Zagrebačke filharmonije uz briljantnog solista i žaljenje što nas naš orkestar dovodi u neugodnost. Zagrebačka je filharmonija srčano izvukla Schumannov Koncert od potpune anemije. Svjetski poznat i priznat violončelist Kiril Rodin, solist Moskovske filharmonije, ostavio je (ili je barem trebao ostaviti) iza svoje svirke slušatelje zbunjenima – nemoć fortissima unatoč Rodinovim uvjerljivim gestama, mlakost fraziranja, koncentriranost na partituru i neosviještenost o paralelnim zbivanjima na pozornici (i u glazbi) odvodila je slušatelja dalje od koncentriranog slušanja unatoč ljepoti Schumannova djela. Bez obzira na to što se odvilo na pozornici, publika je priredila gostu ovacije i izmamila dodatak.
Ruski klasici u drugom dijelu koncerta – Noć na pustoj gori Modesta Petroviča Musorgskog te Romeo i Julija Petra Iljiča Čajkovskog pod sigurnim vodstvom Mihaila Sinkeviča izvedeni su britko, precizno, muzikalno i u pohvalnim tempima.
© Petra Pavić, KLASIKA.hr, 29. svibnja 2011.
