Za profinjenija glazbena nepca

CD klasika: Viktor Vidović, Villa-Lobos: Djela za solo gitaru / Complete Music for Solo Guitar, Croatia Records, 2010.

• Deseti nosač zvuka gitarista Viktora Vidovića, sjajne zvijezde karlovačkog sazviježđa imena Vidović, snimljen je u lipnju 2010. u kostanjevečkoj kapeli Majke Božje od sedam žalosti. Blistave reference Vidovićevih inozemnih kritičara s akcentuacijom njegove interpretativne zrelosti, kojom vlada nutarnja sigurnost, u djelima brazilskog skladatelja Heitora Villa-Lobosa još jednom postižu svoje opravdanje. Gotovo osamdeset minuta glazbe podijeljeno je u tri velike skupine skladbi: Suite Populaire Brésilienne, dvanaest etida i pet preludija, Popularna brazilska suita (Mazurka, Schottish, Valse, Gavota i naknadno dodan Chorinho) kojima se sadržajno pridružuje i Prvi chôros A. 161, čuveni chôros Tipico brasileiro.
  
  Naslov je albuma u engleskom prijevodu, doduše, pogrešan (Complete Music for Solo Guitar), jer CD ne obuhvaća rana skladateljeva djela za gitaru. Ipak, to ne mijenja bit stvari: istih tih osamdesetak Vidovićevih i Villa-Lobosovih minuta jasno ocrtava srž glazbe koja je specifičnom kolonijalnom indijansko-portugalsko-afričkom egzotikom nekoć oduševila Pariz i postala dionikom novih prekooceanskih folklorizama u glazbi 20. stoljeća. Koliko god Villa-Lobosova glazba svojom melodičkom sentimentalnošću i živom ritmikom bila privlačna narodnim masama bilo koje nacije, a što se osobito odnosi na chôrose i Popularnu brazilsku suitu, etide i preludiji otkrivaju specifične refleksije na glazbu evropske tradicije. Frédéric Chopin u etidama i Johann Sebastian Bach u preludijima samo su nominalni uzori kod kojih je primjerice već nakon prvih dviju salonskih etida vidljiva želja za nadilaženjem zatečenih okvira – tuđih i vlastitih. Villa-Lobosov susret s onodobnom europskom glazbom prezentniji je svakom novom etidom te sve distanciraniji od popularnog prizvuka ili konvencionalne tehničke virtuozne vježbe, dok preludiji otkrivaju estetički potpuno oblikovana skladatelja koji se tek mjestimice susreće s ishodišnom i mladenačkom Popularnom brazilskom suitom.
  
  Ove kratke opaske o Villa-Lobosovoj glazbi same po sebi nisu važne za jednu recenziju nosača zvuka, no važne su u odnosu na Vidovićevu interpretaciju. Vidović posjeduje posebnu glazbenu intuiciju koja naslućuje, otkriva i otjelovljuje diferencirane glazbene svjetove poput spomenutih. I kada autorica popratnog teksta, Maria Livia Sao Marcos (inače Vidovićeva profesorica gitare na ženevskom Konzervatoriju), govori o „brojnim gitaristima koji su se uhvatili ukoštac s djelima Villa-Lobosa ne vodeći računa o tri velike struje u brazilskoj glazbi“ te kasnije o pogrešnosti ideje „o krutoj i pretjeranoj ritmičnoj interpretaciji preludija ili pojedinih etida u najbržem mogućem tempu“, konkretna izvedba Viktora Vidovića posvemašnja je suprotnost toj gitarističkoj množini.
  
  Slušatelj se ne može oteti dojmu da snimka utjelovljuje izvedbeni ideal te kompleksne glazbe. Temperamentne ritmike i lelujava tempa, s besprijekorno muzikalnim melodijskim linijama i savršenom kontrolom svakog pojedinog tona, Vidović je razvio osebujan stil koji u konačnici postiže ono što kod mnogih drugih interpretacija Villa-Lobosove glazbe ne izlazi na vidjelo, a presudno je za kvalitetnu izvedbu: bogate zvučne boje. Ovdje su one posljedica rijetko susretane i iznimno razvijene glazbene intuicije. Kao što se u zreloj Villa-Lobosovoj glazbi susreće mladi, no usavršeni Villa-Lobos, tako i Vidovićeva izvedba predstavlja vrhunskog gitarista zrele dobi, s reminiscencijom na onog mladog Vidovića koji je nekoć kao najmlađi pobjednik u povijesti CIEM-a u Ženevi impresionirao glazbeni svijet.
  
  Premda album nije potvrdio ni jednu od četiriju nominacija (najbolji album, najbolja izvedba (Chôros No. 1, Tipico brasileiro), najbolja produkcija albuma (Viktor Vidović i Krešimir Pustički), najbolja snimka albuma (Krešimir Pustički)) na nedavno održanoj dodjeli nagrada Porin za 2010. u kategorijama klasične glazbe  Vidovićeva interpretacija djela Brazilca Villa-Lobosa u potpunosti bi zadovoljila svako profinjenije glazbeno nepce u Lijepoj našoj i izvan nje. Prilikom listanja popratne knjižice, slušatelj odmah iza popisa skladbi nailazi na napomenu da „snimke na albumu nisu naknadno popravljane i nadosnimavane“. Slušanjem se doista stječe utisak koncertne snimke u neprekinutom dahu, kojoj samo nedostaju pljesak i uzvik bis. A njih ovaj album doista zaslužuje.
  
  © Helena Novak, KLASIKA.hr, 4. lipnja 2011.

Piše: