Radosti otkrivanja istočnjačkih glazbenih svjetova
Ciklus Forte fortissimo Koncertne direkcije Zagreb: Istanbul, Jordi Savall i ansambl Hespèrion XXI, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 24. svibnja 2011.
-
Na putovanjima svjetskim muzikama do 1800. godine Jordi Savall i njegov ansambl Hespèrion XXI (do prijelaza u novi milenij Hesperion XX) šire granice saznanja, ne samo u izvedbenom smislu, nego i doslovno zemljopisno. Putujući sve više na Istok, ne bi začudilo da se jednoga dana, ako za to bude vremena, neđemo i u Kini. Jer nije nepoznato kako su se kulture upoznavale i miješale daleko prije nekih političkih (sa)veza i prijateljstava, odnosno neprijateljstava. Primjerice, jedan je kineski car putujuće glazbenike sa zapada, negdje u barokno vrijeme, pozvao da obuče njegove dvorjanike u novoj vrsti glazbe. Samo bi stručnjaci poput Savalla i njemu sličnih mogli pomnije utvrditi je li i koliko doista ta poduka imala nekog utjecaja na kodificiranu, specifičnu kinesku glazbu.
Ali da se ne ode predaleko u maštanjima, pretpostavkama i mogućnostima koje nameće vječna glazbenička znatiželja vrhunskog poznavatelja viole da gamba, utemeljitelja i predvodnika ansambla Hespèrion, valja se vratiti posljednjem gostovanju u sklopu ciklusa Forte fortissimo u velikoj dvorani Lisinski. Iako ime Savallova ansambla potječe od starogrčkog imena za dva zapadnija europska poluotoka, apeninski i pirinejski, svježe putovanje kreće prema istoku, a susret istočnih i zapadnih glazbenih idioma događao se i prije u nizu izvedbi zabilježenih na snimkama.
Program pod nazivom Istanbul predstavio je osmansku glazbu u dijalogu sa sefardskom, armenskom i istočnom tradicijom. Iako zapisanih glazbi nema mnogo, osnovu za to putovanje velikim je dijelom činila zbirka osobita notacijskog sustava iz pera Dimitrisa Cantemira ujedno i autora Knjige znanosti o glazbi. Jordi Savall i njegov ansambl, koji uz stalne svirače ugošćuje i vrhunske glazbenike specijaliste na glazbalima karakterističnim za istočnjačko naslijeđe, a za ovu je priliku imao specijalizirane, odlične svirače instrumenata koji su obilježili raznolikosti istočnjačke tradicije, željeli su ovim projektom predstaviti kultiviranu instrumentalnu glazbu osmanskoga dvora u dijalogu i neosporno uzajamnim utjecajima s tradicijskom glazbom usmenog predanja armenske glazbe i sefardske zajednice u multietničkom i multikulturalnom stjecištu kakav je Istanbul bio u to doba.
Profinjenost svirača ansambla nevjerojatne gipkosti na žičanim instrumentima, udaraljkama te puhačima s osobitim sviračem žalopojke duduka, njihova predanost u traženju zaboravljenih slojeva i nastojanje da se ona predoče fascinira i plijeni u otkrivanju jednog tako dalekog, a ipak tako bliskog svijeta i prepuštanju osobitom istočnjačkom poimanju vremena. Doživljaju, koji su pripremili kompetentni stručnjaci i predali ih slušateljima na vrlo prisan način nalik improvizaciji, moralo se povjerovati. Dakako, u velikoj dvorani poput Lisinskog nužno je bilo ozvučenje, na sreću dovoljno diskretno da sačuva doživljaj otkrivanja, a on bi zacijelo bio i jači u primjerenijem, nešto manjem prostoru koji je, s obzirom na velik interes slušatelja, teško pronaći.
Piše:
Maja Stanetti