Iz baštine i Novog svijeta
Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra HRT-a: dir. Vladimir Kranjčević, solisti: Lana Kos, Martina Zadro, soprani, Martina Gojčeta Silić, mezzosopran, Domagoj Dorotić, tenor, Marko Mimica, bas, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 26. svibnja 2011.
-
Središnjicu programa posljednjeg ovosezonskog koncerta Majstorskog ciklusa HRT-a činila je izvedba Rekvijema Julija Bajamotija. Djelo je skladao na narudžbu dubrovačkog Senata godine 1787. u povodu smrti svojega prijatelja Ruđera Boškovića, jednog od najvećih znanstvenika svoga doba, čija se 300. obljetnica rođenja obilježava ove godine. U pomalo neobičnu izboru programa, Bajamontijevu Rekvijemu prethodio je Mozartov Exultate, jubilate – motet KV 165 za sopran i orkestar, čini se ponajprije stoga da se predstavi solistica Lana Kos, sopranistica sa sve zapaženijom karijerom koja će je ovoga ljeta odvesti i do Veronske arene. Drugi dio večeri prešao je u svjetovnu glazbu s izvedbom jednog od najpopularnijih djela simfonijske literature uopće – Devetom simfonijom u e-molu Iz Novoga svijeta Antonína Dvořáka.
Dirigentu Vladimiru Kranjčeviću, koji je ponovo stao pred (sada znatno pomlađeni) orkestar kojem je svojedobno bio šef-dirigent, glazbenici su na kraju čestitali toptanjem nogama o pod. Oduševljeni pljesak publike, čini se, imao je iste namjere, premda se nakon izvedbe omiljene Simfonije iz Novoga svijeta burno odobravanje redovito i očekuje ma kakva bila izvedba. Ogledni Mozartov motet Exultate, jubilate bio je Lani Kos prava prilika za zaokruženu i koncentriranu izvedbu. Solistica je sa sigurnošću prolazila kroz sve zamke koje postavlja virtuozna pjevačka tehnika tek neznatno i u cjelini nebitno okrznuta. Središnji dio trodijelnog moteta Lana Kos iskoristila je da pokaže sadržajnost, a svakako je ponovno osvojila specifična i fascinantna, zrela i zatamnjena boja pokretljiva glasa uz ponešto krutu, da se ne kaže raspadnutu suradnju orkestra.
S druge strane, orkestar je spremno prionuo izvedbi Dvořákove Simfonije Iz Novoga svijeta. Prema uputama Vladimira Kranjčevića, koji je nakon stanke opet intenzivnije prisutan za dirigentskim pultom, odlikovale su je decidirano iznesene najpopularnije teme, uobičajile su se nagle dramatične dinamičke promjene, osobito prema naglom crescendu, lijep znameniti solo engleskog roga, istaknuti odlični limeni puhači koji nisu puno marili za gudački dio orkestra jer im je to naprosto bilo dozvoljeno. Blokovi zvuka koji teže monumentalnosti osobito su se izdizali u finalu potvrđujući da se s izborom omiljene Simfonije iz Novoga svijeta ne može pogriješiti.
A u središnjoj točki, izvedbi Bajamontijeva Rekvijema, tko zna koji put, potvrdila se izrazita sklonost Vladimira Kranjčevića vokalno-instrumentalnim djelima unutar kojih redovito zna nepogrešivo izabrati soliste. Ovaj put je to bio usklađeni četverolist mlade i već provjerene generacije pjevača – Martina Zadro, Martina Gojčeta-Silić, Domagoj Dorotić i Marko Mimica uz Zbor i Orkestar HRT-a. U relativno jednostavnom slogu Bajamontijev Rekvijem u dvanaest stavaka donosi obilje zanimljivih glazbenih zamisli, ali ne i dokraja iskorišten potencijal takva sastava. Izvorno mušku zborsku dionicu, vjerojatno u vrijeme nastanka pisanu za dostupne izvođače, sedamdesetih godina prošlog stoljeća za mješoviti zbor pripremio je Zoran Juranić. Nova je solidna izvedba podsjetila na vrijedno djelo baštine starijeg datuma nastanka, a svečanom tonu zacijelo je pridonijela i prigoda obilježavanja 300. obljetnice Boškovićeva rođenja.
Piše:
Maja Stanetti