Iako je od objavljivanja knjige Susreti i razgovori. Primjeri dobre kulturne prakse Bosiljke Perić-Kempf, glazbene spisateljice, kritičarke i novinarke, prošlo gotovo dvije godine, o tom je izdanju, u kojem je sabrano 38 razgovora koje je autorica počevši od 1989. objavila u Vjesniku, Oku, Vijencu, Novom listu i drugdje, i sada vrijedno zabilježiti nekoliko riječi. Dapače, ne treba skrivati nadu da će i uslijed toga broj čitatelja zainteresiranih za tu knjigu porasti, jer riječ je o štivu koje je informativno, poticajno, relevantno po izboru tema i pristupu, a posjeduje važnu dokumentarnu vrijednost u detalju, mnoštvom činjenica koje uspostavljaju mogućnost da se razmotrete donekle i sagledaju obzori cjeline određene problematike.
Među sugovornicima najviše je onih iz svijeta klasične glazbe (reproduktivni umjetnici, skladatelji, pedagozi, dirigenti), nekoliko je razgovora posvećeno kulturnom menadžmentu, a nekoliko iskoračuje u druga područja umjetnosti i kulture. No, riječ je redom o ljudima koji se u izabranom području ističu visokom kvalitetom i ozbiljnošću napora, bilo da je njihovo ishodište ili dominantno mjesto rada i života bilo ili još uvijek jest hrvatska sredina (Milan Horvat, Zvjezdana Bašić, Marija Borčić, Nikša Bareza, Božidar Violić…) ili europska, odnosno svjetska sredina (Eliahu Inbal, Mstislav Rostropovič, Eugen Indjić, Vladimir Rukavina, Bernard Foccroulle, Lazar Berman…).
Poznata po oštrini, neovisnosti i aktualnosti kritičarskog i novinarskog istupa, Bosiljka Perić-Kempf na mjestu je sugovornice u trima razgovorima otisnutima na kraju knjige, u poglavlju Umjesto pogovora. Odgovarajući na pitanja novinarki Ive Körbler (Nacional, 2004), Svjetlane Hribar (Novi list, 2005) i Melite Forstnerič Hajnšek (Večer, 2005), Bosiljka Perić-Kempf artikulira i svoj profesionalni credo, argumentirajući vlastita načela, no bez pretendiranja na savršenost ili neupitnost svoga, sada već nekoliko desetljeća dugog, rada. Dapače, i u tom smislu mnogo govori o važnosti odgovornosti (o preuzimanju odgovornosti za vlastitu kompetentnost, za vlastiti rad), koju i inače ističe kao jedan od temeljnih, gradbenih segmenata za ono što u podnaslovu knjige naziva dobrom kulturnom praksom.
Knjigu možda baš u ovom trenutku treba preporučiti i u svjetlu aktualne situacije u pitanjima hrvatskog pristupanja Europskoj Uniji, jer o određenim problemima, načinu njihova rješavanja i prihvaćenoj i postojećoj praksi unutar svega onoga što čini europski civilizacijski i kulturni prostor niz sugovornika koji djeluju u europskim kulturnim središtima progovara bez zadrške, otvoreno i na vrlo konkretan način. Ruže, naravno, ne cvjetaju nigdje, ni u Bruxellesu ni u Parizu, ali praksa je drugačija. Između ostaloga uvjetovana stalnim uvažavanjem svekolikog iskustva i povijesnih datosti, sviješću o elitnosti svega što je stvarno kreativno i implicitnom visokom razinom one odgovornosti u pristupu o kojoj autorica govori. U smislu gornjega, kao i u odnosu na osobni interes, čitatelje će manje ili više privući pojedini od ponuđenih razgovora, a posebno i jer su svi razgovori doista i susreti, i mnogo se puta dijalog produbljuje do nijansi osobnih, egzistencijalnih i duboko životnih pitanja, čije razmatranje i refleksija nadilaze uzak prostor samo pojedinačnog primjera.
Posebna je vrijednost izdanja uvodni tekst Ive Maleca (Riječ jednog skladatelja / Intervju kao učilište) u kojem Malec, kao i u dvama autoričinim razgovorima s njim otisnuta u knjizi, na određen način, a kroz vlastita iskustva, sublimira neka od ključnih mjesta i točaka u pokušaju razumijevanja i pojašnjavanja pitanja kojima se Bosiljka Perić-Kempf sustavno bavi i s kojima se susrećemo i u ovoj knjizi (problemi partikularnih i interesa u cjelini, svakovrsne podobnosti i osrednjosti kao dominantna i prihvaćena kategorije kojima se oblikuje ovdašnja scena umjetnosti i kulture i suprotnost toga od zaloga kvalitetnih rezultata). Pritom je Malec izrazito otvoren, može se reći i neugodno jasan (prozvat će ljude poput Bože Biškupića, ondašnjeg ministra kulture, potom Stanka Horvata, skladatelja, profesora kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, dugogodišnjeg umjetničkog ravnatelja Muzičkog biennala Zagreb ili Berislava Šipuša, skladatelja, profesora na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i do danas umjetničkog ravnatelja MBZ-a; o određenim situacijama naše glazbene stvarnosti u prošlom stoljeću govorit će kao o zabetoniranim vratima i prozorima prema osvježavajućem vjetru vremena…).
Malec je ujedno i primjer odluke da se kao rješenje bolnih točaka i potrebe za vjetrom vremena domicil potraži negdje drugdje (Ivo Malec od kraja pedesetih živi i radi u Parizu, ostvaruje respektabilnu karijeru u Francuskoj, Europi i svijetu). A to znači i da se prihvate drugačiji modusi i uvjeti rada, pogled na svijet, dakle, ona praksa koja jamči kvalitetu.
U mnogim razgovorima u ovoj knjizi te se komparacijske razine složenih odnosa, mi i svijet ili ovdje i tamo, predstavljene kroz iskustva sugovornika, nerijetko obojana snažnom gorčinom, dojme posebnim intenzitetom. I počesto se prema tamo gleda s čežnjom u odnosu na karakteristike koje obilježavaju ovdje.
U tom je smislu knjigu Susreti i razgovori vrijedno uzeti u ruke ne samo kao mogućnost da se bolje upoznaju neki od ljudi koji su mijenjali i dograđivali svijet umjetnosti u drugoj polovici 20. stoljeća, nego uvažavajući i činjenicu da je, da tako kažemo, vjetar vremena blizu, da će kategorije ovdje i tamo u vjerojatno ne tako dalekoj budućnosti biti redefinirane, ali i da su principi dobre kulturne prakse, a to je niz ozbiljnih obaveza, uvjet koji se neće moći zaobići. Ili, možda ipak hoće – kako, nažalost, mnogi misle i to s punim uvjerenjem?
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 14. lipnja 2011.
