Pet korepetitora, dirigent i asistent i...

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Robert Homen, red. Andrejs Žagars

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Robert Homen, red. Andrejs Žagars

    Zašto moderne režije, točnije one koje pretendiraju biti moderne – još uvijek, naime, smatram da je Del Monacova režija Cavallerije rusticane prije gotovo trideset godina (1983) bila modernija u izrazu nego to što gledamo posljednjih godina – moraju biti tako scenski ružne? A da je novi Trubadur ružan u sceni a pogotovo kostimima – ponovno sam se uvjerila na jednoj od repriza. U nizu svega potrebnog i nepotrebnog primijetila sam i lijesove u vojničkom logoru! No, opet naglašavam, Trubaduru režija neće ni pomoći ni odmoći. Bitna je glazbena komponenta. A ona je na reprizi u posve drugoj podjeli sudionika bila dvojbena kao i na premijeri. Nepobitno je da njezin dirigent, inače asistent premijernog, vrlo muzikalan Robert Homen, ima vlastitu koncepciju Trubadura, primjereniju Verdiju od svojega prethodnika. Ali u nedostatku temeljitijih pokusa s ansamblom na kojima bi je mogao razraditi i provesti u djelo, bilo bi bolje da se držao postojeće. Zbog toga su razmimoilaženja između scene i vrlo dobrog orkestra bila česta, doduše ne bih rekla češća nego na premjeri. Homen se tražio, zajedno sa solistima i zborom, i zapravo našao tek u osmoj slici, koja je bila najbolji dio predstave.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Robert Homen, red. Andrejs ŽagarsGledajući muzički na novi zagrebački Trubadur nameće se pitanje. zašto nisu svi solisti temeljito naučili svoje uloge i njima potpuno ovladali? A pripremalo ih je pet korepetitora, dirigent i njegov asistent? Naime, lako je kad se daju manje poznate opere pa se taj nedostatak manje primjećuje. Ali kad je riječ o Trubaduru, vrlo dobro čujemo da netko nije otpjevao zadani ton, da fraza nije dorađena, da uloga nije legla. Bilo je to očito u usporedbi s dostignućem Sofie Ameli Gojić. Ona je svojom ulogom posve ovladala i besprijekorno je otpjevala poštujući sve oznake u partituri. Ali ona je Azucenu već dosta puta pjevala i, naravno, dotjerala do jedne od najboljih kreacija na zagrebačkoj opernoj sceni u novije vrijeme. Pjevački izvrsna, glasa ujednačenih registara, sigurnih visina i glumački je izradila uvjerljiv lik. Ne pretjerujući i ne karikirajući, bila je možda opsjednuta, ali ne mahnita Azucena, osmišljenih reakcija, vrlo dobre dikcije, lijepe fraze. Bilo bi zanimljivo znati zašto kao članica Opere  nije bila odabrana za premijeru.

    Mladi Marko Mimica koji nas uskoro napušta i odlazi u Berlin, pokazao je zavidnu pjevačku i umjetničku zrelost kao i snažan dramski instinkt u nezahvalnoj ulozi Ferranda. Tenor Gaston Rivero suvereno se uhvatio ukoštac s golemim pjevačkim zahtjevima naslovne uloge. Objektivno mu nema prigovora ali nedostajalo je same ljepote tona koji je prilično rezak. A ljepota i toplina tona odlikuju nastup Kristine Anđelke Đopar kao Ines.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Robert Homen, red. Andrejs Žagars
    Adela Golac Rilović kao Leonora i  Siniša Hapač kao grof Luna različiti su primjeri ne baš uspjelog pristupa. Hapač je pjevač na kojega se uvijek može osloniti i iza sebe ima bogat niz uspjelih ostvarenja, ali nije grof Luna. Postoje neke uloge za koje nije dovoljno imati traženu vrst glasa, jednostavno treba biti za njih rođen. Pogledajmo samo koliko dobrih baritona pjeva u najvećim svjetskim opernim kućama – ali Lunu samo dvojica. Za tu ulogu treba imati određenu predispoziciju, a Hapač je jednostavno nema. S druge stane Adela Golac Rilović ima sve predispozicije da bude odlična Leonora, jer joj je uloga tako reći po mjeri, ali nije se posvetilo dovoljno pažnje da te njezine kvalitete dođu do punog izražaja. Nadajmo se da će se to dogoditi najesen! Za sada možemo samo ustvrditi: propuštena prilika. Šteta!

    Bilo je nečega te večeri što nas se ugodno, a pomalo i sjetno, dojmilo. Pouzdan i omiljen epizodist zagrebačke Opere, koji je i u najmanju ulogu unosio umjetnički zanos, osamdesetogodišnji Damir Žarko proslavio je kao Ruiz (nismo ga zaboravili u toj ulozi, ma koliko mala bila) pedeset godina djelovanja na pozornici HNK-a u Zagrebu i podsjetio nas s kim je u Trubaduru nastupao. Od srca čestitamo!

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 23. lipnja 2011.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...