Knjiga Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću prvo je izdanje objavljeno kao rezultat dijela obavljenih istraživanja na projektu Hrvatska glazbena historiografija do 1945. godine. Autori, Sanja Majer-Bobetko, Zdravko Blažeković i Gorana Doliner, troje su vrsnih, afirmiranih muzikologa koji djeluju u Hrvatskoj i inozemstvu. Urednica izdanja je Vjera Katalinić, a knjiga je objavljena kao deseti naslov u seriji Muzikološke studije u izdanju Hrvatskog muzikološkog društva. Voditeljica opsežnog projekta Hrvatska glazbena historiografija do 1945. godine je Sanja Majer-Bobetko, a suradnici u vrijeme objavljivanja ovog izdanja bili su Nada Bezić (Zagreb), Zdravko Blažeković (New York), Gorana Doliner (Zagreb), Stefanka Georgieva (Stara Sagora, Bugarska) i Nikša Gligo (Zagreb). Izdanje pripada temeljnoj stručnoj literaturi, i namijenjeno je prije svega muzikolozima, povjesničarima i povjesničarima književnosti, ali zbog niza podataka, interdisciplinarnosti i komparativnog pristupa, čitatelje će pronaći i izvan uskih krugova struke.
Knjiga se sastoji od tri velika poglavlja: Uvodna razmatranja (Sanja Majer-Bobetko); Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću (Sanja Majer-Bobetko, Zdravko Blažeković, Gorana Doliner); Popis izvora (Sanja Majer-Bobetko), te dodataka (Citirani izvori, Summary, Kazalo imena). Središnje, drugo poglavlje, posvećeno je radu Franje Ksavera Kuhača (Utemeljitelj hrvatske glazbene historiografije), Vjekoslava Klaića (Povjesničar kao glazbeni historiograf), Vjenceslava Novaka (Autor prve glazbenopovijesne sinteze) i Franje Markovića (Prva objavljena periodizacija opće povijesti glazbe).
Izvanredno je vrijedan prinos Zdravka Blažekovića o Franji Ksaveru Kuhaču, studija na šezdesetak stranica je u kojoj Blažeković analizira, obrađuje, sistematizira i interpretira pojedine segmente i aspekte cjeloživotnog iznimno opsežnog rada i postignuća Franje Ksavera Kuhača (Kuhačevo istraživanje svjetovne glazbe, Kuhačev povijesni kanon i mjesto biografije u njemu, Kuhač o povijesti glazbenog pisma, Kuhačevo istraživanje povijesti crkvene glazbe, Kuhačevo istraživanje narodne /pučke/ glazbe, Kuhač i njegovo muzikološko vrijeme, Kuhačevi utjecaji i naslijeđe). Nizom podataka i argumenata Blažeković dopunjuje ranija saznanja o Kuhaču, vrednuje i eksplicira rezultate njegova rada, u komparativnom ih pristupu kontekstualizirajući u svjetlu profesionalnih, kulturoloških i političkih okolnosti koje obilježuju sredinu i vrijeme u kojem djeluje te u odnosu na tadašnja srodna zbivanja na širem prostoru, obuhvaćajući europsku scenu. Važnost Kuhača Blažeković na taj način uspostavlja na produbljenijoj i relevantnijoj razini, i jasno markira njegovo mjesto unutar hrvatske muzikologije i u procesu razvoja svega onoga što smatramo poviješću glazbe u 19. stoljeću, potvrđujući ga kao utemeljitelja hrvatske historiografije. Posebno treba istaknuti poglavlje Kuhač o povijesti glazbenog pisma u kojem Blažeković donosi izrazito vrijedno kritičko izdanje neobjavljene (sačuvane u rukopisu) Kuhačeve studije Kajdopis u Slavena.
Sanja Majer-Bobetko obrađuje prinos i rad Vjekoslava Klaića, Vjenceslava Novaka i Franje Markovića kao glazbenih historiografa, koji su u hrvatskoj kulturnoj povijesti poznati po istaknutom djelovanju u područjima svojih matičnih profesija (povijest, književnost, filozofija). Posebno su zanimljive stranice o Vjenceslavu Novaku i njegovom radu Povijest glazbe, koji je vjerojatno nastao u zadnjem desetljeću 19. stoljeća (Novakov rad ostat će u rukopisu, ali će se u obliku skripta kao instruktivna literatura koristiti u nastavi tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća), te o knjizi Razvoj i sustav obćenite estetike (1903) Franje Markovića, u kojoj autor dio posvećuje pitanju periodizacije povijesti glazbe, i taj Markovićev rad, unatoč mnogih primjedbi koje autorica iznosi i razlaže, postaje prva objavljena, da tako kažemo, povijest glazbe.
Njihova postignuća autorica razmatra i u usporednim međuodnosima uvažavajući činjenice različitih razina njihovog glazbenog obrazovanja (Novak je, za razliku od Klaića, bio školovani muzičar, završio je studij u Pragu), interpretirajući razlike u njihovim stajalištima, interesima i pristupu radu. Priznat Klaićev prinos kao vrsnog kroničara potvrđen je, a ukazano je na njegov suzdržaniji pristup pri stručnim prosudbama. S druge strane, zanimljiv odnos uspostavlja između Kuhača i Novaka, gdje u pitanjima prosudbi, pa i uopće djelovanja, prvi slijedi principe tumačenja u prostoru idejnog, a drugi zastupa vrednovanje u prostoru estetskih načela. Kuhača, Novaka i Klaića autorica naziva „velikom trojicom“ hrvatske glazbene historiografije 19. stoljeća, a posebno ističe muzikološki potencijal Vjenceslava Novaka, smještajući ga po važnosti odmah nakon Kuhačevog (u Zajčevom i Kuhačevom razdoblju).
Drugo poglavlje sadrži i podpoglavlja o monografskim izdanjima te o glazbenoj historiografiji u dnevnom tisku i periodici, koje potpisuju Sanja Majer-Bobetko i Gorana Dolinera, a Goran Doliner prilogom obrađuje i rad Vjenceslava Novaka vezan uz crkvenu glazbu. Kvaliteti izdanja na poseban način pridonosi treće poglavlje (Popis izvora), koje donosi i popis članaka koji nisu registrirani u Bibliografiji rasprava i članaka Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.
Komparativni pristup u prilozima troje autora, koji olakšava eksplikaciju, jamči izošreniji i precizniji pogled na detalj i posebnost, nužan je bio i jer se muzikologija kao znanost, a to znači i historiografija, počela razvijati u drugoj polovini 19. stoljeća (posebno se u tom smislu ističe prinos Franje Kuhača za našu sredinu koji je, zahvaljujući iscrpnom radu Zdravka Blažekovića, sada doista detaljno predstavljen), postupno se oblikujući i zahvaćanjem niza drugih područja (o čemu u poglavlju Uvodna razmatranja piše Sanja Majer-Bobetko), i kao mlada znanost podjednako je apsorbirala kao što je i utjecala na sveukupnost onoga što čini u prvom redu (tadašnju) kulturnu povijest.
U odnosu na našu sredinu pitanja početaka i usustavljivanja same znanosti, područja i segmenata koje zahvaća, sistematizacije, kao i pitanja mjesta povijesti glazbe unutar kruga drugih područja i disciplina (npr. na Sveučilištu) i njezina razvoja, ali i pitanja (ne)dostatnosti stručne spreme i potrebnih znanja koja su Kuhač, Novak, Klaić i Marković posjedovali, obrađena su precizno u odnosu na građu, i zorno pokazuju vrijednost i opsežnost njihovih postignuća ali i njihove slabe strane. To sve, kao i razlike u njihovim pristupima, stajalištima, opredjeljenjima, njihova međusobna slaganja ili neslaganja oko pojedinih pitanja, dograđuju mozaičnu sliku heterogenog procesa profesionalizacije glazbenog života, koji se uvijek ističe kao odrednica 19. stoljeća, i koji je u knjizi Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću znanstveno argumentiran sa stanovišta glazbene historiografije, temeljito i precizno. Vrijednost izdanja doista je mnogovrsna, a nezaobilazno je kao temeljna literatura za svako dalje istraživanje.
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 28. kolovoza 2011.
