Živahni dirigentski veteran u akciji

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije, dir. Neville Marriner, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb, 23. rujna 2011.

• 
  
  Prije dvije godine sir Neville Marriner je otvorio sezonu Zagrebačke filharmonije u nezgodnoj i zvukovno neudobnoj dvorani Kornati megalomanskog Hypo-centra na zagrebačkoj Slavonskoj aveniji jer se tada Dvorana Lisinski na sva zvona i sa svim medijskjim pojavama, čistila od neprjateljskog nam azbesta. Na sceni je bila pojačana Zagrebačka filharmonija i živahni dirigentski veteran, utemeljitelj proslavljene Akademije Saint Martin-in-the-Fields. Na počecima sezona se, potpuno nepotrebno, uobičajilo da ravntelji glazbenih institucija drže prošireno uvodno slovo. Ovaj je put možda bilo razloga jer Filharmonija u sezoni slavi svojih navodnih 140. godina od utemeljenja. Usto je trebalo nagraditi najvjerniju pretplatnicu još od godine 1959., reći da je koncert posvećen toga dana preminuloj članici orkestra i najaviti nove cikluse, te reći da je sezona osmišljena uz pomoć slavnog dirigenta Dmitrija Katajenka.
  
  Valja napomenuti da Filhamonija nakon prerane smrti Vjekoslava Šuteja, još nema ni stalnog niti šefa-dirigenta, pa svaki sljedeći koncert ovisi o nekome potvrđenom autoritetu. Filharmonija se od ove sezone odrekla svojih znamenitih ciklusa crveno-plavo-bijelih oktava koje su već prelazile u none ili decime, pa su sada to naprosto Crveni, Bijeli i Plavi ciklus. Njima se pridružio i Regionalni ciklus u suradnji sa Slovenskom i Beogradskom filharmonijom kao i osobito zanimljiv Zvjezdani ciklus za mlade koji dovodi Danyce Graves, Maksima Mrvicu, Salsu filharmonicu, Ninu Badrić.... K tomu su svi ciklusi dobili svoja imena – vatra, eter, voda, zemlja, zvijezde i tako dalje, i tomu slično. A i svaki koncert ima svoj bombastični naziv. Zrak se zaboravio jer eter otmjenije zvuči! 
  
  Međutim, nabildana marketinška priča polučila je efekt, pa je koncert vatrenog Crvenog ciklusa bio vrlo solidno popunjen. Vjerojatno ipak zbog slavnog dirigenta. Koncert je bio nazvan Glazba Titana prema Prvoj simfoniji u D-duru Gustava Mahlera koja je s velikim dramatskim nabojem izvedena u drugom dijelu večeri. Sir Neville Marriner ustrajao je na pregnatnosti i preizrazitim kontrastima. Insistirao je na prenapregntim dinamičkim gradacijama, svjetlu limenih puhača na kraju priče, ali je rukom staroga meštra znao ishoditi i lijepi pianissimo.
  
  Prvi dio večeri Glazbe Titana pripao je početku 20. stoljeća, jednome od predstavnika revolucionarne Druge Bečke škole – ovaj put Antonu Webernu. Nakon više od stoljeća pokazalo se da su revolucionari itekako znali što je njihovo naslijeđe. Na početku je bio Ricercar u šest glasova (Ricercare a 6 voci), otmjeno zvukovno obojena orkestracija skladbe Johanna Sebastiana Bacha. na intrigantan način webernovske Klangfarbenmelodie. Slijedila je njegova bogato kolorirana idila za veliki orkestar, Na ljetnom vjetru, nastala početkom 20. stoljeća na temelju literarnog predloška, poeme Brune Willea, koja na bujan i osoben Webernov način donosi umivenu i zavodljivu poputbinu simfonijskih pjesama Richarda Straussa. 
  
  Sve što je sir Neville Marriner u maniri najboljih otočkih glumaca htio – dobio je. Imao je angažirane i kompetentne suradnike u Filharmoniji i pridruženim glazbenicima iz drugih orkestara. Imao je i odlične soliste u orkestru u fragmentiranoj strukturi u kojoj je sve važno. Tako se nebrojeni put pokazalo da je riječ o skupini sjajnih svirača i muzičara koji ne obijaju poticaj. Ako im se to svidi! 
  
   © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 25. rujna 2011.

Piše: