Dobitna kombinacija učitelja i učenika

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, dir. Pavle Dešpalj, solist: Orest Shourgot, violina, KD Vatroslav Lisinski, 22. rujna 2011.

• 
  
  Dirigent, skladatelj i akademik Pavle Dešpalj s prvim se koncertom u Majstorskome ciklusu vratio na mjesto šefa-dirigenta Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. U petogodišenjem razdoblju od 1962. do 1967. bio je šef-dirigent tadašnjih Zagrebačkih simfoničara, kasnije i počasni šef-dirigent, a redovito je prisutan na dirigentskin podiju od Japana do Sjedinjenih Država. Otvaranje nove sezone Majstorskog ciklusa – možda i zbog akademskog statusa dirigenta – bilo je posvećeno 150. obljetnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. A i izbor djela na rasporedu je bio isključivo iz hrvatske glazbene baštine 20. stoljeća. Točnije, s okusom podsjećanja na odnos učitelja i učenika.
  
  U prvom dijelu večeri bio je to Koncert za violinu i orkestar, diplomski rad novoimenovanog šefa-dirigenta stasalog u klasi legendarnog Stjepana Šuleka. U drugom dijelu je na rasporedu bila Šulekova 4. simfonija u d-molu. Tijekom svoje dugogodišnje dirigentske karijere, Pavle Dešpalj se sustavno i uporno, gotovo samotno brinuo za izvođenje Šulekovih orkestralnih djela. Orest Shourgot, koncertni mjastor Zagrebačke filharmonije bio je solist u Dešpaljevu Koncertu za violinu i orkestar. Opsežna je to kompozicija koja se dotiče mnogobrojnih velikih violinskih koncerata, podsjeća na Brahmsa, Straussa i mnoge druge. No, prima utjecaje i filmske i orijentalne glazbe kao i one iz music hallal. Bujna je to i nadarena diplomska kompozicija u kojoj se manirom mladog čovjeka mora pokazati baš sve nakupljeno znanje i umijeće.
  
  Slično je bilo s diplomskim Klavirskim koncertom Milka Kelemena projetos na obljetničkom Muzičkom biennalu. Koncert za violinu i orkestar Pavla Dešpalja osjetno je, još godine 1959., nastao pod utjecajem njegova profesora Šuleka koji se nikada nije previše obazirao na stremljenja i promišljanja Nove glazbe. Nju su pak u današnjem retro-vremenu svi – osim strogih akademskih enklava – pomalo zaboravili. Orest Shourgot bio je izvrstan i visokoprofesionalan tumač zahtjevne solističke dionice. Bio je tumač bistra tona i urođena sugestivnog pripovijedanja. S najviše mu se pažnje pridružio i orkestar s mnogim istaknutim solističkim dionicama mediteranske melodike.
  
  A koliko je važna i moćna čvrsta simfonijska arhitektonika pokazalo se u do bola eklektičnoj i dobro odmjerenoj brahmsovskoj Četvrtoj simfoniji u d-molu Stjepana Šuleka. Premda je Simfonija nastala pedesetih godina 20. stoljeća, sve što se možda zbivalo nakon ili usporedo sa Šostakovičem, nije dotaknulo Šulekovo uvjerenje da kombinacije muzičkog sustava zapadnoeuropske tradicije još ni izdaleka nisu iscrpljene. Veliki je trud s primjerenim ishodom uložen u izvedbu njegove Četvrte simfonije koja teži svojim značajnim prethodnicama, a velebnost je naglašena i podnaslovom Desperans pacem. Spero.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 24. rujna 2011.

Piše: