Pijanistica Lana Genc je na prvom ovosezonskom recitalu oblježila dvjestotu godišnjicu rođenja Franza Liszta (1811-1886), u program uvrstivši izbor djela iz njegova opusa te skladbu Hommage à Liszt Frana Đurovića. Ta svakako hvalevrijedna pijanističina gesta (i nadasve odvažna – jer Liszt je uvijek bio i ostat će tvrd orah i za najveće) još je jedan prilog koncertima kojima se na našim podijima posljednjih godina obilježavaju godišnjice velikana – od Haydna, Mendelssohna, Chopina do Schumanna, Liszta i Mahlera.
Izvedbe Lane Genc odlikovale su se vrlo dobrom spremljenošću, ozbiljnom razinom tehničke sigurnosti i interpretativnom zaokruženošću u cjelini. Ipak, nekoherentnost Lisztova jezika s jedne strane te njegova slobodna refleksija i velika paleta izričaja i elspresije s druge strane, pijanistici su izmicali u uvjerljivosti iskaza. U određenoj mjeri to je kompenzirala naglašavanjem tehničkog, naravno, nezaobilaznog, aspekta. No, kako Lisztov pristup tehnici nije jednoznačan, nego je njegov prinos u tom smislu određujuć za pojedine elemente stvaralaštva kao i izvodilaštva, takav pijanističin pristup nije mogao izdržati teret notnog teksta u cjelini. Ponajviše se to odnosi na izvedbu opsežne Sonate, S 178, koja je interpretivno bila oblikovana u blokovima a manjkalo je živog unutarnjeg pulsa i razvojnog luka misli i slobodne, pa i nepatvorene ekspresije.
Zrelost i odmak koje Liszt nalaže, sposobnost da se u reinterpretaciji razotkrije slojevitost notnog teksta, kao i da se virtuozna tehnička iznijansiranost u zvuku materijalizira kao građa, u stvaralačkom, a onda i u pijanističkom aspektu, Lani Genc još nedostaju. U susretu s manjim formama ostvarila je, s druge strane, veću umjetničku uvjerljivost i pokazala raspon pijanističkog potencijala i interesa koji je vrijedan svake pohvale. U tom je smislu koncert bio svakako zanimljiv i nesporno je da je Lana Genc svoj pijanizam podigla na višu razinu. Ali, kada je u pitanju Liszt, treba biti oprezan: na podiju ga izvode samo malobrojni (i to u malim dozama) iako bi svi to htjeli, kao što bi svi htjeli pred publiku izaći s, primjerice, integralnom izvedbon Chopinovih etida ali, ne bez razloga, samo se rijetki i odlučuju na to.
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 8. listopada 2011.
