Čembalistički biseri

CD klasika: Pavao Mašić, čembalo, 1685 – Bach, Händel, Scarlatti, Croatia Records, 2011.

• Predstavljajući prvi solistički nosač zvuka u izdanju ugledne tvrtke Croatia records, kojim se čembalist Pavao Mašić predstavlja široj hrvatskoj, a nadati se i inozemnoj javnosti, na početku treba predstaviti glazbenika koji se osobito istakao na prošlogodišnjim jubilarnim 40. Varaždinskim baroknim večerima. Naime, kao predsjednica žirija tog našeg jedinog specijaliziranog nacionalnog glazbenog festivala imala sam priliku zajedno s ostalim članovima žirija osobito nagraditi Pavla Mašića, kojemu je za orguljaški recital za najbolju solističku interpretaciju bila dodijeljena Nagrada Jurica Murai, za najbolju interpretaciju skladbi J. S. Bacha Vjesnikova nagrada Kantor, a kao članu Ansambla Syblema, s violinistom Bojanom Čičićem i gambisticom Nikom Zlatarić, Nagrada Ivan Lukačić za najbolje izvedbe na festivalu. Na ovogodišnjim 41. Varaždinskim večerima 3. listopada javnosti predan nosač zvuka sa snimkama Ansambla Syblema pod nazivom Conversation Galante u izdanju Varaždinskih baroknih večeri i varaždinske tvrtke Aulos. Dakle, riječ je o umjetniku koji se slavu stječe izvedbama baroknog repertoara, te ga je u tom kontekstu uputno i opširnije predstaviti, jer nosač zvuka kojemu se posvećujemo predstavlja isključivo barokni repertoar.
  
  Čembalist i orguljaš Pavao Mašić (rođen u Šibeniku 1980. godine) diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu više studija: čembalo u razredu Višnje Mažuran, orgulje u razredu Marija Penzara, te studij glazbenoteoretskih disciplina. Orgulje je magistrirao u okviru poslijediplomskog solističkog studija na Haute École de Musique u Lausanni u razredu Kei Koito, gdje se s posebnim naglaskom bavio interpretacijom glazbe renesanse i baroka na povijesnim instrumentima. S izvrsnim uspjehom također zaključuje poslijediplomski studij čembala i srodnih instrumenata s tipkama u razredu dr. Roberta Hilla, te Michaela Behringera (basso continuo) pri Musikhochschule (Institut für Historische Aufführungspraxis) – Freiburg im Br. Posljednje tri godine kontinuirano radi s najistaknutijim čembalistima današnjice kao što su Pierre Hantaї i Skip Sempé, pod čijim se vodstvom posvećuje repertoaru skladbi Johanna Sebastiana Bacha i francuskih baroknih skladatelja. Bob van Asperen, Ton Koopman, Laurence Cummings, Anđelko Klobučar, Daniel Roth, Luigi Ferdinando Tagliavini, Christoph Bossert te Bine Katrine Bryndorf tek su neki od renomiranih umjetnika pod čijim se vodstvom usavršavao u okviru međunarodnih majstorskih tečajeva.
  
  Nositelj je prvih nagrada s međunarodnih natjecanja: Grand Prix Bach de Lausanne (Švicarska, 2006.) i Andrea Antico da Montona (Hrvatska, 2006.), Rektorove nagrade za akademsku godinu 2004./2005., te Nagrade Ivo Vuljević za najuspješnijeg mladog glazbenika u 2006.godini prema izboru Hrvatske glazbene mladeži. Kao solist i komorni glazbenik redovito koncertira na renomiranim glazbenim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu (Italija, Španjolska, Njemačka, Švicarska, Rusija, Češka). Solistički je nastupao uz Hrvatski barokni ansambl, Barokni ansambl La Risonanza, Orkestar Visoke škole za glazbu u Lausanni, Varaždinski komorni orkestar, Simfonijski puhački orkestar Hrvatske vojske i Zagrebačku filharmoniju, a redovito surađuje i sa solistima i ansamblima (Zagrebački solisti, Hrvatski barokni ansambl, Simfonijski orkestar HRT-a, Komorni orkestar Münchenske filharmonije, Komorni orkestar stipendista Berlinske filharmonije i Slovenska filharmonija). 
  
  Od 1999. godine glavni je orguljaš Crkve sv. Marka u Zagrebu, a od 2008. godine zaposlen je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje predaje čembalo i basso continuo, prvo kao asistent Višnje Mažuran, a u zvanje docenta unaprijeđen je ove godine. Kao što je u Zagrebu dobro poznato, zajedno s orguljašem Antom Knešaurekom izvodi od 2010. godine u okviru od 17 koncerata cjelokupni opus J. S. Bacha na orguljama Bazilike Srca Isusova u Zagrebu, kao prve sustavne i cjelovite izvedbe tih djela u Hrvatskoj, koju će seriju koncerata završiti iduće godine. 
  
  Sada se Pavao Mašić kao čembalist predstavlja prvim nosačem zvuka koji je vrlo simbolično označio brojkom 1685. Dakako, svima upućenima u baroknu glazbu ta je brojka jasan simbol za 1685. godinu, u kojoj je 23. veljače bio rođen Georg Friedrich Händel, 21. ožujka Johann Sebastian Bach, a 26. listopada Domenico Scarlatti. J. S. Bach najkraće je živio, preminuo je u 65. godini 28. srpnja 1750. godine, Scarlatti je umro u 72. godini također u srpnju, 23., 1757. godine, a najdulje je živio Händel, preminuvši u 74. godini 14. travnja 1759. godine.
  
  Kao već provjereni stručnjak za barokno razdoblje Pavao Mašić ističe se i vrlo instruktivnim napisima o glazbi razdoblja, te se tako u popratnoj knjižici uz njegov compact disc nalazi i njegov tekst kojim tumači svoj odabir skladbi i piše o čembalu kao jednom od najomiljenijih glazbala vremena koje je podarilo izuzetno bogate opuse skladbi za taj zvučni medij. Završeni studij upravo u razredu utemeljiteljice klase za čembalo na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji Višnje Mažuran, iskazan je u povećanoj brizi da se slijedu odabranih djela prida i svojevrsna dramaturgija, u čemu je čembalistica s najduljom praksom u Hrvatskoj trajno osvjedočeni majstor. Tako i Pavao Mašić raspored djela na nosaču zvuka koncipira kao koncertni program javne izvedbe, što bi trebalo osigurati živost slijeda odabranih djela. Izvedbe započinje čvrsto, gotovo bismo rekli muževno zvučećim uvodnim Adagiom iz Suite br. 2 u F-duru, HWV 427 G. F. Händela, da bi nakon tog četverostavačnog djela koje završava grandioznom fugom uveo u karakteristični varijacijski oblik Arije i varijacije u E-duru, HWV 430, poznate još i s podnaslovom Harmonious Blacksmith (Harmonični kovač). 
  
  U prostor između Händelovih majstorija, sa Chaconnom u G-duru, HWV 435, koja sa čak 21 varijacijom otkriva neiscrpnu invenciju skladatelja, stavlja Mašić dvije Scarlattijeve sonate, idiličnu u h-molu, K. 87 i virtuoznu u D-duru, K. 492. Taj postupak uramljivanja Scarlattijevih sonata djelima njemačkih velikana ponavlja glazbenik i u nastavku, kada nakon Händelove Chaconne uključuje opsežnu Bachovu Partitu br. 2 u c-molu, BWV 826, da bi nakon još dviju Scarlattijevih antologijskih sonata, kratke i pjevne u A-duru, K. 208 i ritmički nezaustavljive u C-duru, K. 460 snimke zaključio ingenioznimm Bachovim Talijanskim koncertom u F-duru, BWV 971, čiji srednji polagani stavak Andante Mašić dovodi u misaonu vezu s početnim Händelovim Adagiom. Pred nama je tako nešto više od sat vremena vrhunske barokne čembalističke literature koja umjetnički uzvišeno, ali i gotovo didaktički pouzdano predstavlja ostavštinu trojice glazbenih genija rođenih 1685. godine. Svakako treba istaći da su sve skladbe odsvirane krajnje bravurozno, stilski primjerno i u svakom detalju i ukrasu pomno osmišljeno. U interpretacijama se Mašić prikazuje kao autoritet i njegove će snimke zacijelo moći biti korištene i u pedagogiji kao uzori načina izvođenja odabranih skladbi.
  
  Pavao Mašić svira na replici čembala koju je prema instrumentu Pascala Taskina iz 1769. godine izgradio američki graditelj iz Michigana Keith Hill 2008. godine, a za ugađanje se brinuo Antun Maloseja. Snimano je u Crkvi sv. Marka u Zagrebu od 26. travnja do 5. svibnja 2011. godine, a izvršni producent je Marin Fulgosi. Mastering potpisuje Jan-Eric Persson, Opus3 Records iz Švedske, a za opremu su potpisani, za mikrofone 2 x Thuresson CM 402, za miksanje TL Audio M3 i kao snimač Genex GX9048. Fotografiju i grafičko oblikovanje je izradio Marin Fulgosi, Mašićev je tekst prevela Tina Parisi, a glazbenik se posebno zahvaljuje Msgr. Franji Prstecu, Višnji Mažuran, Janu-Ericu Perssonu i Josipu Lizatoviću, te svojoj supruzi Zrinki Knešaurek-Mašić. Zahvaljujući svima uključenima u nastajanje novog CD-a, najviše pak zahvaljujući samom interpretu Pavlu Mašiću, dobili smo na hrvatskoj glazbenoj sceni nosač zvuka s vrhunskim ostvarenjima čembalističke barokne baštine, kojemu treba, u skladu sa zagrebačkim Dalmatincem Mašićem, poželjeti „mirno more“ i „vjetar u leđa“, kako bi novi CD bio što više slušan i korišten.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 13. listopada 2011.

Piše: