Kada se umiješa Mefisto

Spektakli u CineStaru: Opéra National de Paris; Charles Gounod, Faust, dir. Alain Altinoglou, red. Jean-Louis Martinoty

  • Opéra National de Paris; Charles Gounod, Faust, dir. Alain Altinoglou, red. Jean-Louis Martinoty

    CineStar je nastavio svoju sezonu koncerata, opere i baleta izravnim prijenosom izvedbe ansambla Opére National de Paris iz Opére Bastille. Odabrana opera bio je Faust Charlesa Gounoda, ponos francuske glazbe. Pariška premijera 22. rujna uzvitlala je mnogo prašine, a jedan od razloga bio je i taj što je protagonist Roberto Alagna došao u sukob s Alainom Lombardom, dirigentom starije generacije predviđenim da ravna novom produkcijom, pa je Uprava bila prisiljena izabrati između njih. Opredijelila se za Alagnu, što i ne treba čuditi. A nije ni pogriješila u izboru novog dirigenta mlađe generacije, Alaina Altinogloua (1975) Predstavu je vodio suvereno, s puno zanosa i strasti pa je taj Faust djelovao vrlo poletno. Bila je to glazbeno-scenski spektakularna predstava u raskošnom scenskom ruhu, puna prostora, koji je omeđen zavojitim stepenicama sa strane djelovao kao slika tijeka, točnije supstanca ljudskoga života u neprestanom pokretu, uzdizanju i silaženju. Nad svime lebdi polovica ljudskog kostura kao opomena smrti, a svugdje prisutan križ pri kraju se vodoravno spušta uzmičući pred njom. Zbor na kraju pjeva da je Margareta spašena, ali njezina krvava glava skinuta s giljotine u ruci krvnika, osvetnika Valentina teško da može sugerirati njezin spas, prije i isključivo ispaštanje i kaznu. Sjajnom scenskom efektu gledateljima prijenosa pridonijeli su i grandiozni kadrovi snimljeni s visine.

    Dok je Altinoglou zaslužan za iznimno uspjeli glazbeni protok, redatelj Jean-Louis Martinoty, pisac i esejist koji se od 1980. bavi opernom režijom, a od 1986.do 1989. bio je upravitelj Opére National, priredio je spektakl za oko. Naravno, ne moramo se potpuno složiti s njegovom koncepcijom, npr. lik Mefistofelea ostao je nedorečen, što je predstava odmicala bio je manje atraktivan unatoč fenomenalnom kostimu u prizoru u crkvi. Ne bi se moglo reći da je tome kriv njegov interpret, impozantan francuski bas-bariton Paul Gay (1968) Likom upravo idealan, pri prvoj pojavi na sceni zabljesnuo je punim sjajem. Njegov je Mefisto dosta ekstrovertan, a u finalu opere kao da ga je redatelj zaboravio. Gay je vokalno-scenski impesivan, ali bismo poželjeli zvučnije dubine i malo više elegancije u pjevanju.

    Martinoty je očito bio više usmjeren na odnos Fausta i Margarete a tu je imao gotovo idealne protagoniste. Iako blizu pedesetoj (oboje su rođeni 1963) Alagna i albanska sopranistica Inva Mula, koje se sjećamo s njezinih nastupa u Zagrebu, likom i pjevom dočarali su likove mladih zaljubljenih. Alagna je vokalno možda prerastao taj repertoar, a Muli je on možda malo pretežak, ali oboje su toliko uvjerljivi da je bio užitak slušati ih i gledati. Alagna uvijek plijeni impulzivnošću i potpunim predanjem glazbi i sceni a Mula osvaja profinjenošću i toplinom.

    Uz bok im je bila belgijska mezzosopranistica Angélique Noldus, vokalno i scenski idealan Siebel. Malo nas je u nedoumici ostavio inače pjevački suveren bariton Tassis Christoyannis, možda i zato što je u koncepciji lika Valentina bio toliko različit od onih koje poznajemo. Redatelj ga je prikazao previše zločestim a ne bih rekla da u tome baš ima uporište u glazbi. Alexandre Duhamel kao Wagner, Marie-Ange Todorovich kao Martha i Rémy Corazza kao Faustov dvojnik bili su na visini zadatka svojih malih ali važnih uloga. O visokom dometu udjela zbora i orkestra ne treba ni govoriti – on je u velikim opernim kućama sam po sebi razumljiv.

    U toj realizaciji Fausta najviše osvaja pristup, ponajprije verzija za koju su se opredijelili dirigent i redatelj u drugome dijelu opere. Iz prve slike četvrtog čina uzeli su samo ariju Margarete i promijenili redoslijed drugih dviju slika, pa je tako prizor u crkvi došao poslije prizora na ulici, što je prihvatljivije, ali i uvjerljivije. I što je još važnije, u prizoru Valpurgijske noći izbacili su baletnu glazbu ali bitno proširili prizor Fausta s likovima kraljica. Baletna glazba je dražestan baletni divertissement ali teško ga se može zamisliti u suvremenim realizacijama opere jer bitno utječe na njezin tijek, a rekla bih i smisao. Faustov kabinet u prvoj slici s Faustovim dvojnikom standardan je u pristupu, a Mefisto u fraku danas je nešto samo po sebi razumljivo. Prizor narodnog veselja najmaštovitije je riješen, u svakom je smislu moderan, raskošan, razigran i logičan. U trećemu činu u Margaretinom vrtu možemo se upitati čemu crkveno znakovlje u početku, složiti se li ne s Mefistovim motanjem oko Margarete dok pjeva ariju o nakitu (balada o kralju iz Thulle koju pjeva svojim prijateljicama praljama izvrsna je zamisao), ali Alagna i Mula upravo su zarazno privlačni. Četvrti čin postao je logičniji a prizor kad se teško ranjenim povratnicima iz rata dodjeljuju odličja dok zbor zdravih vojnika slavi pobjedu potresan je i potiče na razmišljanje.

    Kakvim se parametrima služiti kad se govori o današnjoj opernoj režiji? Čini mi se da je najvažnije funkcionira li ili ne, je li dosljedna i osmišljena. Ova svakako jest, premda bih rekla da joj je sam kraj izmakao. I još nešto, ali to je zaista osobno. Dosta mi je ružnih predstava, u kazalištu treba sjaja, a u ovome ga Faustu doista ima. Scena diše, a kostimi, iako vrlo, vrlo raznoliki u vremenu, stilu i kroju sviđaju se bogatstvom boja. Osmišljeni su, jer se skromnost i čistoća linije Margaretine odjeće i strogo elegantan Faustov kostim, kojima bismo dodali Siebelov i Marthin, razlikuju od šarenih kostima zbora. Ovaj Faust nije vizualno mračan, dapače, ali u ideji jest. Svakako nadasve je zanimljiv i atraktivan. I donosi svježu scensku koncepciju i realizaciju.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 15. listopada 2011.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...