„Tropska oluja nad 88 tipki klavira. Meštar karipskog el ritma. Dominikanska elektrana.“ – tako publika i kritika opisuju skladatelja i pijanista Michela Camila, prvoga gosta novoga ciklusa Zagrebačke filharmonije – Zvjezdanog ciklusa. Uz ovu zvijezdu, latino bojama koncerta pridonijeli su i gost dirigent Ernest Martinez Izquierdo te koncertni program s argentinskim skladateljem Albertom Ginasterom, Meksikancem Arturom Marquezom i Klavirskim koncertom spomenute zvijezde. Omiljena latino tematika publiku je privukla u zavidnom broju, a plesni ritmovi, glasne udaraljke te vrlo vidljiva srdačnost i dobro raspoloženje pijanista i dirigenta za vrijeme cijeloga koncerta, podigli su na kraju slušatelje na noge, kako se već nakon prvoga pljeska na koncertu moglo predvidjeti.
Koncert za klavir i orkestar ovoga jazz pijanista, kojemu je, kako je to pisalo u Jazz Timesu, „klasično obrazovanje u stražnjem džepu“, skladateljski i nije previše zanimljiv. Taj dio Camillovog klasičnog obrazovanja ispao je nagomilavanje naučenih stvari, da ne kažemo klišeja, a njegov stvarni unutarnji latino poriv kao stvaratelja i jazz glazbenika, možda bi zanimljivije i jasnije zvučao bez klasične kamuflaže. Čarobnjak jazz glazbe i nedvojbeno zadivljujući improvizatorski virtuoz zapravo je istinski oduševio i predstavio se u pravome svijetlu u dodacima koncertu na koje ga je pozvala publika. Uz dva takva poduža dodatka, u kojima je svirao svoje skladbe i obilno improvizirao, prva skladba s koncerta potpuno je pala u zaborav i u izvođačkom smislu i onom skladateljskom.
Nemojmo zaboraviti da je pratnja zvijezdi bila Zagrebačka filharmonija koja se općenito, čak ne toliko nezainteresirano nego više sramežljivo uhvatila tih plesnih ritmova u nepravilnim mjerama. Ta je sramežljivost, čak i blaga prestrašenost, bila je čujna i na početku Gershwinove Rapsodije u plavom, čija je izvedba u cjelini ispala više odrađena nego odsvirana uz sav trud dirigenta koji kao da je tijekom cijeloga koncerta pred sobom imao popratni zabavni orkestar neke televizijske emisije. S tendencijom da taj koncert bude show, kako je i svima koji su se to trudili postići, zaista i uspjelo, očito se nije mnogo trebalo brinulo oko zanimljivosti same glazbe koja je poslužila toj svrsi. Sudeći po uspjehu – nisu ni trebali.
© Petra Pavić, KLASIKA.hr, 16. listopada 2011.
