„Uloga francuske glazbe jest da se dopada.“ – rekao je to Claude Debussy, kako je i navedeno u programskoj knjižici za Večer francuske glazbe s klarinetistom Davorom Rebom i pijanisticom Marinom Pletikosom. Uistinu je to bila ugodna i dopadljiva večer u HGZ-u, organizirana uz dodatni trud glazbenika oko scenografije, koja je uključivala portrete izvođenih skladatelja na pozornici i obojenu svjetlost reflektora. Programski koncept donio je i neka manje prisutna skladateljska imena, poput Phillippea Gauberta i Charlesa-Marie Widora, kao i manje ili više zahtjevna djela za klarinet i klavir.
Zamke tematskih večeri, uz isti izvođački duo u svakoj skladbi, više su no opasne i lako mogu dovesti do toga da koncert neodoljivo podsjeti na školsku produkciju, u kojoj doduše nema grešaka svakih nekoliko taktova ili intonacije bolne za uši, ali zato ima osjećaja zasićenosti istim zvukom u vremenu trajanja prosječnog koncerta, koji u tom slučaju djeluje puno dulji no što jest. Osim toga, djela s programa, naravno sve francuskih skladatelja (Debussya, Poulenca, Saint-Saensa te već spomenutih Widora i Gauberta), a još k tome i iz istoga razdoblja – početka dvadesetog stoljeća, međusobno slična, tražila su nešto maštovitiju interpretaciju.
Oboje glazbenika koncentrirano je i predano odsviralo svaku skladbu iz programa i ne može se reći da se i u jednom trenutku osjetio nemar ili hinjena sigurnost, međutim konačni raspon osjetila koja neka glazbena izvedba podražuje u pažljivoga slušatelja ostao je malen. Ugodna intonacija, tehnička spremnost i nenarušeno zajedništvo svirke dua nisu uspjeli prevagnuti nad nedorečenošću i nedovoljnom količinom interpretacijskih ideja. Riječi poput slično, isto ili ponovljeno mogu opisati i njihov način fraziranja i dinamičke razrade i kadenciranja, a čak i tonskih bojenja djela.
No, to je bio koncert za sviđanje. I svidio se, doista, iznenađujućem, osvježavajućem i ohrabrujućem broju slušatelja te su na dva dodatka pozvali duo, koji sa svojim potencijalom traži drugačiji koncept ili odvažnije čitanje partitura.
© Petra Pavić, KLASIKA.hr, 29. listopada 2011.
