Pjevači i tumači

Spektakli u CineStaru: Royal Opera House Covent Garden London, Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir: Mark Edler, red: David McVicar

  • Royal Opera House Covent Garden London, Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir: Mark Edler, red: David McVicar

    Osobno preferiram izravne prijenose, ali ima predstava koje vrijedi pogledati i kao snimku. Takva je bila izvedba Adriane Lecouvreur Francesca Cilee iz Covent Gardena u prosincu prošle godine prikazana u sklopu Spektakla u CineStaru. Ponudila je dvije među najvećim opernim zvijezdama današnjice, rumunjsku sopranisticu Angelu Gheorghiu i njemačkog tenora Jonasa Kaufmanna u glavnim ulogama, a njima se priključila ruska mezzosopranistica Olga Borodina. Režija je povjerena škotskom opernom i dramskom redatelju  Davidu McVicaru. Ostvaren je glazbeno-scenski spektakl u tradicionalnom stilu gdje su se poštovali mjesto i vrijeme odvijanja povijesno utemeljene radnje. Scena Charlesa Edwardsa i kostimi Brigitte Reiffenstuel bili su raskošni i vrlo dotjerani u detalju.

    Jedino nije bilo jasno zašto je izvanbračni sin saskog izbornog kneza Friedricha Augusta I. i pod imenom August II. poljskog kralja, Moritz – Maurice de Saxe (1696-1750), Maréchal Général de France, jedan od najvećih ratnih zapovjednika u 18. stoljeću, odlučan i hrabar, zgodan i šarmantan, ljubimac žena, velika ljubav slavne francuske tragetkinje Adrienne Lecouvreur (1692-1730), bio neobrijan. U tom ambijentu i u tom kontekstu to je smetalo. Utjelovio ga je Jonas Kaufmann. Pjevao je kao Bog, bio je lijep kao slika i hladan kao led. Prelijepo je pjevao, možda čak i previše profinjeno za taj repertoar, a premalo uvjerljivo glumio.
    Royal Opera House Covent Garden London, Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir: Mark Edler, red: David McVicar
    Nasuprot njemu Angela Gheorghiu posve se posvetila liku Adriane, možda nije tako savršeno pjevala kao njezin partner, ali je bila živa i uvjerljiva, strastvena, iz dubine bića predana ljubavi i umjetnosti, iako se primarno zadržala na intimnoj emotivnosti velike tragetkinje, a manje je dočarala veličanstvenost glumice, jedne od najvećih u povijesti kazališta. Olga Borodina možda nije izgledom bila idealna Kneginja de Bouillon, ali je izvanredno pjevala i glumila. Alessandro Corbelli bio je u svakom pogledu izvrstan Michonnet, cjelovit u svim komponentama gradnje lika. Maurizio Muraro i Bonaventura Bottone bili su također uspješni interpreti manjih uloga Kneza de Bouillona i opata de Chazeuila.

    David McVicar nije se trudio unositi neke novine, koje uostalom ne bi ni pristajale u verističku partituru vrlo određene povijesne situiranosti, nego je maksimalno razradio mizanscenu – odnos između likova bio je vrlo plastičan. A to je u konačnici i smisao režije, pogotovo operne: osposobiti pjevače ne samo da pjevaju nego i da postanu tumači svojih likova. U tome je angažirano sudjelovao i iskusni engleski dirigent Mark Elder, koji je  vodio predstavu s dovoljno nerva i dovoljno suptilnosti, a takav je bio i orkestar na koji se u ovoj partituri postavljaju veliki zahtjevi, kao i zbor.
    Royal Opera House Covent Garden London, Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir: Mark Edler, red: David McVicarRoyal Opera House Covent Garden London, Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir: Mark Edler, red: David McVicar, foto: Catherine Ashmore
    Ponovno dolazim do zaključka kako je baletni divertissement u trećem činu najslabiji dio opere, a nije mu pomogla ni koreografija Andrewa Georgea. Uopće, taj čin ne funkcionira u više aspekata, a pada u odlomku Fedrina monologa, koji pjevačice ni uz najbolju volju i velik trud nikako ne mogu izgovoriti u stilu velike dramske glumice. Osvjetljenje Adama Silvermana dalo je pravi ugođaj prašnjavog backstagea Comédie Française, ali i varljiv sjaj kneževih zdanja. Ukratko, bio je to vrhunski glazbeni teatar.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 31. listopada 2011.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...