Na koncertu Iz Rusije s ljubavlju Zagrebačkom filharmonijom ravnao je ruski dirigent Dmitrij Kitajenko, glazbenicima i publici već znani maestro, kojeg, kako je izjavio, uvijek iznova „privlači snažan karakter i osobnost koju taj orkestar ima.“ Ako taj snažan karakter i osobnost Zagrebačke filharmonije koju dirigent spominje znači tvrdoglavost, onda je svakako u pravu. Nekako je neizostavan prepoznatljivi zvuk toga orkestra, bez obzira na to tko stoji pred njima za dirigentskim pultom. I u nekim bi drugim slučajevima to bila odlika, da nije riječ o jednoj vrsti debelog tona u kojem je profinjenost uglavnom nečujna. Točno tako započela je i prva na programu, Šostakovičeva 6. simfonija u h-molu, op. 54, protumačena nešto mračnije i dramatičnije no što je zamišljena. Naime, sam je skladatelj za nju rekao da je ovaj puta pisao o vedrini i sreći pa je težina dodana u ovoj interpretaciji vjerojatno rezultat površnije čitana Šostakoviča.
S druge strane, Rahmanjinova 2. simfonija u e-molu, op. 27, izvedena u drugome dijelu koncerta, možda u želji da pokaže dubinski zahvat u partituru, dobila je viška svega onoga što ta simfonija jest, kao izrazito romantičarska u cijeloj svojoj bogatoj orkestraciji, tipičnim frazama i dugim lukovima. S takvim hitom na programu, opreza nikada nije na odmet, a često se događa, u želji da se slušatelj dirne, događa pomalo klišejizirana zvučna slika u kojoj dirigent, kako je i ovdje bio slučaj, ne suspregne orkestar u preširokim gestama.
Ipak, u izvedbi Pjesama i plesova smrti Modesta Petroviča Musorgskog pokazalo se da je očito potrebna prisutnost jačeg karaktera, u ovom slučaju gosta, armenijskog basa Arutjuna Kočinjana. On je u svoj svojoj iskrenoj jednostavnosti i ležernosti, koja izlazi iz cjelokupne njegove pojave, izgleda, privolio orkestar na osluškivanje vlastite svirke, čime su postigli eleganciju i čistoću koja slušatelju dozvoljava da djelo doživi bez nepotrebne patetike. Solist je u četiri pjesme iz ciklusa pjevao o smrti upravo tako – s lakoćom, a kontrast između tematike i izvedbe polučio je odličan dojam.
© Petra Pavić, KLASIKA.hr, 6. studenoga 2011.
