Bravurozni solisti

Spektakli u Cinestaru: Royal Opera House London, Giacomo Puccini, Tosca, dir. Antonio Pappano, red. Kasper Holten

  • Royal Opera House London, Giacomo Puccini, Tosca, dir. Antonio Pappano, red. Kasper Holten, foto: Catherine AshmoreRoyal Opera House London, Giacomo Puccini, Tosca, dir. Antonio Pappano, red. Kasper Holten, foto: Catherine Ashmore

    Nakon posljednjeg listopadskog Spektakla (F. Cilea: Adriana Lecouvrer) dana 8. studenog pristiglo je još jedno verističko ostvarenje – Puccinijeva Tosca. Kao i u prošlom Spektaklu, opera se ponovno prenosila iz londonske Royal Opera House, a glavni protagonisti još jednom su bili Angela Gheorghiu i Jonas Kaufmann. Na prvom mjestu impresioniraju, dakako, glavne role i velika imena, koja su itekako opravdala visoka očekivanja. Vrhunska trojka: Angela Gheorghiu (Tosca), Jonas Kaufmann (Cavaradossi) i Bryn Terfel (Scarpia) dosegnula je rijetko postignutu ravnotežu između glazbene i glumačke realizacije, a od njih je – bez obzira na duboko emotivnu uživljenost Angele Gheorghiu i Kaufmanna – Bryn Terfel u glumačkom smislu ipak koju stepenicu više od njih. Angela Gheorghiu: bravurozna, strastvena, predivna u Vissi d'arte, jednom riječju – sjajna Tosca. Jonas Kaufmann: premda mu je u krvi opera njemačkog govornog područja, mlada berlinska zvijezda evoluira zrelom, vrlo promišljenom interpretacijom, s E lucevan le stelle za pamćenje. Kada bi se mogao zamišljati idealan Scarpia, bio bi to nenadmašni Terfel.
    Royal Opera House London, Giacomo Puccini, Tosca, dir. Antonio Pappano, red. Kasper Holten, foto: Catherine Ashmore
    Ni sporedne uloge nisu bile u stvarnosti sporedne. Odličan Lukas Jakobski u ulozi Cesarea Angelottija, dojmljivi sakristan Jeremy White i povrh svega briljantni Hubert Francis kao perfidni policajac Spoletta zaslužuju sve epitete pogođenog odabira za spomenute uloge. Orkestar i dirigent Antonio Pappano, odmilja zvan Tony, zaslužuju samo riječi pohvale, baš kao i zbor, osobite vrsnoće u Te Deumu na kraju 1. čina. Svježina izvrsno uvježbanog dječačkog zbora iz 1. čina još je jedan element pohvale koji se upućuje zborovođi Renatu Balsadonniju.

    Da se radi o potpuno drugačijoj izvedbi od standardnih potvrđuju i svega dva pljeska-nagrade nakon arija te frenetične ovacije nakon Toscina samoubilačkog skoka i finalnog spuštanja zastora. Čini se da je i publika osjetila jednostavno nemogućim zadirati u odgovarajuću dramatiku, bez obzira na sve uobičajene operne navade. Dok publika zadržavajući dah napeto iščekuje sljedeći trenutak, ostaje primijetiti da se doista uspjelo u postizanju organskog jedinstva na kojem bi pozavidio svaki redatelj povijesnog trilera, a kamoli opere.
    Royal Opera House London, Giacomo Puccini, Tosca, dir. Antonio Pappano, red. Kasper Holten, foto: Catherine Ashmore
    Rad na detaljima najvažnija je odlika postave, i to u svim segmentima. Nakon dva i pol sata teško je odrediti koji je segment opere bio kvalitetniji – redateljski, pjevački ili orkestralni, scenografski ili kostimografski. I iz najsitnijeg detalja prema publici se izlijevala apsolutna i zgusnuta pažnja svakog protagonista usmjerena ka stvaranju savršene izvedbe s pretenzijom na ulazak u operne anale.

    Težnja ka sveobuhvatnošću opere nije uhvatljiva samo u Puccinijevu lajtmotivskom ophođenju s glazbenim materijalom nego u svakom od detalja poput primjerice mračnog ugođaja koji se provlači kroz sva tri čina, a postignutog je oskudnim i sve slabijim osvjetljenjem, čime nutarnja atmosfera postaje sve tmurnija i bliža smrti. Izvrsno rješenje scenografije, osobito u drugom činu, čiji je bogati salonski empire interijer u fizičkoj i psihičkoj opreci s ogoljenim gubilištem trećeg čina, trebalo bi poslužiti kao udžbenička lekcija mnogim eksperimentalnim, promašenim pokušajima scenografskih aktualizacija i posadašnjivanja.
    Royal Opera House London, Giacomo Puccini, Tosca, dir. Antonio Pappano, red. Kasper Holten, foto: Catherine Ashmore
    Upravo fokus kamere izoštrava i osvjetljuje područje scenografije na onaj način koji izmiče oku gledatelja u stvarnom prostoru operne kuće, tijekom sve nutarnje napetosti i vehementnosti izvedbe. Teško je zamisliti da – u auri kojom u neposrednoj izvedbi zrače glavni protagonisti – gledatelj uživo može svoju koncentraciju uspjeti usmjeriti još i prema sjaju četiri voštanice na Scarpijinu stolu, masivnim svijećnjacima, ornamentima na svili tapeciranim stilskim stolcima, prašnim svescima knjiga… Kamera sve to uspijeva uloviti u kadru. Premda tek u pozadini, sami predmeti i njihovi detalji u leći kamere na trenutke se doimaju poput zamrznutih detalja mrtve prirode, zatečenih na uljima na platnu.

    Kostimografija je također odlično riješena, bez stilskih otklona, pretjerivanja ili improviziranja. Fascinira pažnja posvećena historijski točnim modnim detaljima kakvi su se doista nosili upravo oko 1800. poput kratka bolera koji u prvom činu Tosca nosi preko žute haljine s uzorkom sitnih cvjetića ili dvorske povlake i srebrnih ornamenata na Toscinoj večernjoj empire haljini u drugom i trećem činu. Čak se i odabir boja Toscine odjeće poklapa s tumačenjima značenja boja u razdoblju oko 1800. – žuto kao vrlo popularna boja empire stila pored niza značenja odgovara i Toscinim ljubomornim napadima u prvom činu, a bjelina njezine večernje haljine – inače najvažnije boje empire stila koja označava nevinost, čistoću srca i dobrotu – simbolički je podcrtana upravo u Vissi d'arte, kojom Tosca predstavlja samu sebe kao osobu dobrog, čistog, pobožnog srca. Royal Opera House London, Giacomo Puccini, Tosca, dir. Antonio Pappano, red. Kasper Holten, foto: Catherine Ashmore

    U cjelini gledano: ništa nije prepušteno slučaju. Dok i najneznatniji detalji iskaču poput varnica, pridonoseći sveobuhvatnosti i zornosti doživljaja, gledatelj se ne može oteti zaključku da bi bilo lijepo kad bi hrvatske operne postave barem jednim dijelom nalikovale na ovu preciznost i minucioznost.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 10. studenoga 2011.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike

najavljujemo...