Silvio Foretić svoj je koncert u povodu 70 godina života trebao održati prošle godine, no zbog rada na operi Maršal došlo je do odgode te je koncert konačno održan u srijedu, 7. prosinca. Jedan od najzanimljivijih skladatelja i ne samo svoje generacije rođen je u Splitu 1940., u obitelji muzičara (njegov otac Sergije Foretić bio je operni tenor), a odrastajući u umjetničkom, kazališnom okružju odlučuje se za studij muzike i kompoziciju diplomira u klasi Milka Kelemena na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Usavršavanje nastavlja u Njemačkoj od 1966. (B. A. Zimmermann, H. Eimert, M. Bravničar, K. Stockhausen) i tamo pronalazi novo, stalno prebivalište. Profesionalnu karijeru ostvaruje u Kölnu, Essenu i Duisburgu. Na Folkwanghochschule u Essenu i Duisburgu predavač je od 1974. do 2006., jedno vrijeme suradnik je Mauricija Kagela, nekoliko godina član je predsjedništva Kölnskog društva za Novu glazbu (KGNM), 1982. osniva ansambl Fin de siècle – fin de millenaire, s kojim do 1994. ostvaruje pedesetak koncerata suvremene glazbe. Od otprilike druge polovine prošlog desetljeća sve više boravi u Zagrebu.
Njegov autorski koncert u prvom je dijelu, naslovljenom Za glasovir i... obuhvatio izbor djela za klavir nastalih od 1955. do 1999., a u drugom dijelu, pod naslovom Za gudače i..., skladbe Monotonia, za gudače i obligatni klavir (1973./85./95.), ariju Marte iz opere Maršal (2010./11.) i Am schoenen braunen Rhein, za gudače, tri klavijature, harfu i klavir (2001./04./06.). U izvedbama su sudjelovali autor, kao pijanist i dirigent, Adela Golac–Rilovć (sopran), Zrinka Majstorović, Fran Šokić i Reo Radan (klavijature), Mirjana Krišković (harfa), Krešimir Starčević (klavir) te Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda.
Foretić se od samih početaka rada u prvoj polovini šezdesetih nametnuo kao intrigantan, samosvojan i angažiran autor, podjednako velikog znanja kao i talenta, invencije, ali i beskompromisnosti. U vrijeme studija u Zagrebu osniva Ansambl za suvremenu glazbu i počinje razvijati specifičan umjetnički izričaj, u čijoj su srži načela glazbenog teatra, sustavno tijekom godina nadograđujući svojforetićevski prostor angažiranog komentara, kojim, kako budi i uznemiruje (škandalizira) javno mnijenje uspavano ovakvim ili onakvim konvencijama, tako i obvezuje publiku na kritički pogled. On je i pijanist i pjevač i dirigent, tekstopisac, kritičar i komentator. Njegov muzički interes usmjeren je prema suvremenoj misli Nove glazbe, koju, međutim, artikulira sukladno vlastitoj estetici koju postupno razvija i pokretačkim impulsima svoje umjetničke, kreativne supstance. Zato pobuđuje jednaku pažnju publike, kao što pokazuje izbor djela ovoga njegova autorskog koncerta. Taj izbor možemo shvatiti i kao vrstu retrospektivnog pogleda koji je pokazao svu ozbiljnost Foretićeva rada te konzistentnost u pristupu i promišljanju određenih ideja i polazišta a svakako je pružio mogućnost za produbljenju recepciju njegova stvaralaštva kao cjeline.
U tom je smislu prvi dio programa bio posebno zanimljiv, od Šest dvanaesttonskih komada koje piše kao četrnaestogodišnjak i koje svjedoče supstantnost njegova talenta i naznačuju diskurzivnost misli, preko Capriccia iz 1957. gdje se, možda zbog izabrane forme, naziru obrisi bliskosti ironiji i groteski (autor će za to djelo reći da se oslanja na tzv. umjerenu modernu), zatim jedine sačuvane varijacije iz skladbe Aleatoričke varijacije (1962./63.), rukopisa elaborirane misli u strukturalno, pa i dramaturški fino artikuliranom prostoru, te do mnogo kasnije skladane Sonate nostalgique (1974./75.) i njezina, po autorovim riječima, svojevrsnog komentara iz 1979. godine – skladbe ...quasi un(a)...
Zrelost i duboka refleksija Sonate nostalgique to djelo na određeni način čine centrom kruga predstavljenih glasovirskih skladbi. Djelo je to koje nije samo propitkivanje mogućnosti klasičnog i prepariranog klavira, aspekata poluscenskih postupaka ili odnosa prema konotacijama pojma nostalgičnosti, nego i jedan od primjera Foretićeva jezika, koji je uvijek istodobno sintetičan i inventivan, refleksivan i nikada indiferentan i koji ne prelazi prag profilirane usredištenosti prema površnom ili paušalnom izričaju.
Osobni pečat odaje kratka skladba Im Volkston (1999), dok se Foretićeva angažiranost, njegovo upiranje prstom u cjelovitom prostoru klavirskog teatra, iskazuje u skladbi Sonatina deifficile – u čast Mozartu (1982). Duhovitost, ironija, umjetničko poštenje, kabaretska lapidarnost i oštrina, ljudskost ali i bezobzirnost, artificijelnost i dubina načela scenskih umjetnosti – sve se to miješa i spaja u toj neodoljivoj kompoziciji u čijem je središtu pitanje diskrepancije odnosa sredine prema geniju/čovjeku Mozartu, kako u doba kada je živio, tako i danas.
Lapidarnost završne skladbe Lullaby for Myself (1983) skica je, ako se tako može reći, samog Foretića koji je i tom gestom zaokružio cjelinu prvoga dijela koncerta. Koncert je, naime, započeo spavanjem pod klavirom – skladbom Sub instrumento, prvi put izvedenom 1965., happeningom koji je bio posebno oštar komentar stanja i razvoja suvremene glazbe toga doba, a što se s malo mašte može primijeniti i na današnje vrijeme, kao i na druga područja.
Izvanredno uspjela skladba Monotonia, ekskurs i promišljanje načela minimalne glazbe, kao i Am schoenen braunen Rhein na određen su način i transformacija doista solističkog načela skladbi za glasovir u izražaj većega sastava. Foretićeve ideje, međutim, i dalje zadržavaju jasnoću iskaza te razgovjetnost elaboracije, ali nadograđenih mogućnostima i karakteristikama orkestralnog zvuka. Pritom se ističe autorovo veliko znanje, od izbora instrumenata do orkestracije, čime partiture oblikuje plastično i diskurzivno, postižući pun prostor recepcije. Izvedba arije iz opere Maršal, njegova recentna opusa (čija je praizvedba bila popraćena odgodom političkih konotacija), podcrtala je određujuć i višeznačan Foretićev odnos prema glazbenoj sceni shvaćenoj u najširem smislu, gdje uvijek treba istaknuti ne samo područje glazbenog, klavirskog teatra nego i jedno od njegovih najvažnijih djela, koncertantni komorni musical Fabularium animale prema basnama G. E. Lessinga (1972-84).
Premda bismo poželjeli da je u drugom dijelu koncerta nastupio profesionalni orkestar, koncert je u cjelini bio izvrstan. Kao i uvijek, Foretić je upozorio na važnost osobne angažiranosti i hrabrosti javnog istupa, bez čega, i u svakom redefinirajućem smislu, kao što je koncert i pokazao, nema ni ozbiljne umjetnosti. A šetnja kroz otprilike pedesetogodišnje razdoblje Foretićeva stvaralaštva podcrtala je neke od bitnih točaka njegova rada ali i suvremene glazbe druge polovine dvadesetoga stoljeća.
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 9. prosinca 2011.
