U Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u četvrtak, 15. prosinca četiri zagrebačka Rotary kluba (RC Zagreb, RC Zagreb Gradec, RC Zagreb Sesvete i RC Zagreb Dora) prvi su put zajedno održali tradicionalni godišnji humanitarni koncert, koji se ove godine održava sedamnaesti put. Kao i u nekoliko posljednjih godina namjena tog dobrotvornog koncerta bila je prikupljanje sredstava za pomoć studentima slabijeg imovinskog stanja. Prije početka koncerta s nekoliko uvodnih riječi o radu Rotary klubova te tradiciji rotarijanstva u nas kratko su se publici obratili predsjednici četiriju klubova te nekoliko studenata čiji je studij potpomognut dosad osiguranim sredstvima. Prvi Rotary klub u Zagrebu osnovan je 1929., a nakon zabrane djelovanja 1941. rad rotarijanaca ponovno je pokrenut 1990. osnivanjem RC Zagreb, koji danas djeluju u 46 klubova, među kojima je i mladi RC Zagreb Dora koji okuplja isključivo žensko članstvo.
U okolnostima teške ekonomske i egzistencijalne situacije koja obilježava našu svakodnevicu izbor zabavljača velikog ugleda koji uživaju popularnost u cijelom svijetu, violinista Alekseya Igudesmana i pijanista Hyunga-ki Jooa, svakako se pokazao dobrodošlim jer smijeha te večeri nije nedostajalo. Dijelu javnosti poznati s dubrovačkog Festivala Juliana Rachlina, dupkom punu dvoranu Lisinski Aleksey Igudesman i Hyung-ki Joo zabavljali su nizom skečeva u čijoj je srži klasična glazba.
Umjetnička taština, kao i niz drugih uglavnom uobičajenih ljudskih slabosti (predstavljenih u stalnom dijalogu suprotnosti dvojice umjetnika), konačno i samokritično ukazivanje na muzičarima na specifičan način blisku pragmatičnost – a što je u osnovi u najdubljoj suprotnosti s područjem kreativnog kao generirajućeg i određujućeg za umjetnost pa je stoga to i činjenica posebno pogodna kao tema za razotkrivanje ovakvih ili onakvih uvriježenih, može se reći, mitova o nedodirljivosti svega što čini klasičnu glazbu, ali i otvoreno priznavanje činjenice da je klasična glazba danas u žrvnju planetarne profanizacije gdje je dominantno mjesto već odavno preuzela tzv. popularna glazba, odnosno popularna kultura u cjelini, koja ne samo da na određen način diktira ukus publike nego i otupljuje njezine sposobnosti za percepciju ozbiljnijih sadržaja – smijehu i uživanju publike dali su i malo začina gorčine, bez čega nema ni pravog komičarskog rada.
A dvojac Igudesman & Joo u biti su komičari, ujedno i izvrsni muzičari (to je njihova osnovna profesija), koji u golemoj literaturi s lakoćom pronalaze odgovarajuće fitilje i impulse za svoje skečeve. Njihove su izvedbe do kraja izrađene, detaljno osmišljene, a kao i svi skečevi, u trajanju tempirane kako se jezgrovitost žalca ne bi izgubila. Posežu kako za standardima klasične glazbe tako i za onima filmske ili popularne glazbe usredotočujući se na pojedini element – od teksta preko estetike žanra (filmska glazba) do preferiranja ili predrasuda i karakteristika vezanih uz određenog skladatelja. Uz to, finom se oštrinom referiraju i na glazbenu industriju u, primjerice, poigravanju s potrebama suvremenog tržišta i novim tehnologijama (skeč o klavirima Steinwaay&Sons), kao što razotkrivaju bespoštednost poslovanja u umjetnosti (skeč Tri koraka kako uspjeti u muzičkom biznisu). Dramaturška razrađenost pristupa osigurala je reljefnost i napetost iščekivanja i iznenađenja u ritmu i slijedu njihova programa, uz efektno i odmjereno sudjelovanje orkestra, od duhovitih aranžmana i orkestracija do malih glumačkih i koreografskih zadataka, uz minimalnu upotrebu rekvizita.
Bez sumnje, Aleksey Igudesman, Hyung-ki Joo i vibrafonist Andrei Pushkarev, koji je svojim nastupom dodatnom kvalitetom pospješio cijelu večer, svoj su posao – nasmijati i razvedriti publiku – obavili više nego pošteno. Pa da ih parafraziramo – svoja tri koraka o tome kako uspjeti u muzičkom biznisu savladali su sjajno, na opće dobro. A podsjetili su i na rad Victora Borgea, kojeg ističu kao uzor a koji je, treba reći, u svojim šalama bio daleko oštriji, ali i na svojedobni program Dannyja Kaya s jednim od najvećih američkih orkestara, koji pamte starije generacije, u kojem je maestralno dotaknuo i parodizirao samu srž dirigentskog poziva i uopće područja orkestralnog rada.
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 17. prosinca 2011.
