Dragocjen susret s Händelom

Metropolitan u Lisinskom: Georg Friedrich Händel, Rodelinda, dir. Harry Bicket, red. Stephen Wadsworth

  • The Metropolitan Opera New York: Georg Friedrich Händel, Rodelindia, dir. Harry Bicket, red. Stephen Wadsworth, foto: © Ken Howard

    Mislim da je najveća vrijednost ciklusa Metropolitan u Lisinskom da nam predstavlja djela koja nismo imali prilike doživjeti na našim pozornicama, a vrlo vjerojatno i nećemo, premda je Thomasov Hamlet nakon sjajne metropolitanske izvedbe uvršten u repertoar zagrebačke Opere. Zatim, tu je vrhunska profesionalna i zanatska pripremljenost svih ansambala, umjetničkih i tehničkih. O pojedinačnim umjetničkim dometima možemo razgovarati, možemo s njima biti potpuno zadovoljni ili ne, ali to je već drugo. Ne zaboravimo pritom da s pravom postavljamo vrhunske kriterije, jer se od Metropolitana i očekuje najviše.

    The Metropolitan Opera New York: Georg Friedrich Händel, Rodelindia, dir. Harry Bicket, red. Stephen Wadsworth, foto: © Ken HowardU tom smislu smatram susret s vrlo rijetko izvođenom operom jednog od najvećih opernih skladatelja svih vremena, Georga Friedricha Händela, dragocjenim. U repertoarnom i izvedbenom pogledu. Ne bih o tome treba li povijesno osviješten ili neosviješten pristup Händelu, a ne bih raspravljala ni o ukusima niti trendovima. Čini mi se da je puno važnije kakva je kvaliteta realizacije. Osobno, nikako ne mogu reći da uživam u pjevu kontratenora, možda je to moja greška jer im se danas u svijetu dive. Ali vjerujem, možda također griješim, da je kastrat Senesino, čiju su nepogrešivu intonaciju hvalili i za kojega je Händel skladao vrlo tešku ulogu Bertarida, ipak pjevao bolje od njemačkog kontratenora Andreasa Scholla. Teško mogu prihvatiti da bi tako punokrvan skladatelj kakav je bio Händel bio oduševljen Schollovim pjevanjem. Pogotovo ne sa zvukom dueta Bertarida i Rodelinde!

    Metropolitan je uvrstio Rodelindu u repertoar 2004. za svoju prvu divu Renée Fleming i ona je to potpuno zaslužila. Ali osam godina u petom desetljeću života i pjevanje različitih fahova ipak su učinili svoje. Renée Fleming velika je umjetnica, nesporno jedna od najvećih koje danas pjevaju na opernim scenama, a njezina je Maršalica prekrasna. Sjajan je, potresan interpret i to je došlo do punog izražaja u mirnijoj Rodelindinoj ariji u trećemu činu, koju je izvanredno donijela. Ali u arijama punima vatrometima ukrasa, kakva je primjerice posljednja, nije više ono što je bila. Ne zaboravimo, Händel je tu strahovito zahtjevnu ulogu skladao za 29-ogodišnju Francescu Cuzzoni! Pjevati Händela vrlo je teško i traži maksimalnu vokalnu i spremu i snagu. No unatoč svemu, Renée Fleming bila je velika i ne znam bi li još tko danas tu ulogu mogao uopće otpjevati, a kamoli predstaviti je u svoj njezinoj kompleksnosti.
    The Metropolitan Opera New York: Georg Friedrich Händel, Rodelindia, dir. Harry Bicket, red. Stephen Wadsworth, foto: © Ken Howard
    No junaci večeri bili su drugi par, Stephanie Blythe u ulozi Eduige i kanadski tenor Joseph Kaiser kao Grimoaldo, koji su bili u svakom pogledu izvrsni. U punoj glasovnoj i pjevačkoj snazi, glumački izražajni, impresivni, dominirali su scenom (uz protagonisticu, naravno!). Zanimljivo je pritom da je Stephanie Blythe dosta korpulentna, ali svojim inteligentnim držanjem i glumom, kao i lijepim licem, toliko je uvjerljiva da se ta debljina ne primjećuje. A Kaiser ima i lijep stas. Svakako, Grimoaldo je zanimljiviji lik od Bertarida i pruža više interpretativnih mogućnosti pa može iskočiti i akcijom, a ne samo pjevanjem. No Bertaridu je povjerena najpoznatija, a možda i najljepša arija u operi, Dove sei, amato bene, a ona se nekako izgubila. Manje uloge Unulfa i Garibalda bile su povjerene britanskom kontratenoru Iestynu Daviesu i kineskom basbaritonu Shenyangu, koji su bili korektni, ali ne i bitno više od toga.

    The Metropolitan Opera New York: Georg Friedrich Händel, Rodelindia, dir. Harry Bicket, red. Stephen Wadsworth, foto: © Ken HowardNo unatoč nekim zamjerkama, svi su se predstavili kao odlični muzičari. Pjevati toliko aria da capo, s beskrajnim ponavljanjima teksta, ali ne i glazbe, i ne ponavljati se u izrazu nego u svakom ponavljanju teksta biti različit – to je dokaz ne samo darovitosti i stečenog pjevačkog znanja nego i osluškivanja i osmišljavanja glazbe. I teksta, jer libreto Nicole Francesca Hayma pruža za to dovoljno mogućnosti. Najvećim dijelom to je zasluga vrsnog britanskog dirigenta i čembalista Harryja Bicketta, kojemu je ravnanje Händelovim djelima uža specijalnost. Treba mnogo znanja i umijeća, dara i iskustva da se zadrži pozornost tijekom četiri i pol sata duge predstave.

    Netko će reći da su Händelove opere preduge za moderni senzibilitet. Možda jesu u pukom vremenskom trajanju. No duljina, tj. osjećaj duljine, prvenstveno ovisi o tome kako dirigent vodi predstavu. I Trubadur može djelovati da je dug ako je izvedba loša, pjevači neadekvatni, a dirigent ne zna što bi s tempima. Dok, naprotiv, sjetimo se pet sati objektivno dugog Siegfrieda, čija se duljina nije ni osjetila. Dakle, duljina, tj. osjećaj duljine umjetničkog djela relativan je. Vrhunski izvedena, dobro osmišljena i interpretativno raznoliko interpretirana aria da capo, kao i logični recitativi koji nisu puko, papagajsko nizanje riječi nego traženje značenja u njima ne moraju uopće biti dugi i dosadni. Ali to se, naravno, u manje nadahnutim izvedbama često događa. Mislim da je takvog pukog pjevanja bez smisla u ovoj izvedbi bilo vrlo, vrlo malo. Pred nama su ipak bili veliki umjetnici! Dodajmo da je vrlo dobar bio i dječak Flavio, koji ne pjeva ali dobro glumi, Moritza Linna.
    The Metropolitan Opera New York: Georg Friedrich Händel, Rodelindia, dir. Harry Bicket, red. Stephen Wadsworth, foto: © Ken Howard
    Scenski pristup realizaciji manje se svidio. Ugledni redatelj Stephen Wadsworth radnju je smjestio u Händelovo vrijeme, što je bilo očekivano i prirodno. Takvi su bili i kostimi Martina Pakledinaza i u tom dijelu predstave scena Thomasa Lyncha. No kad smo izašli iz palače na groblje, nastalo je nekakvo prepletanje obeliska, nadgrobnog natpisa i nekih prostora koji bi mogli biti konjske staje. Doduše, to jest naznačeno u didaskalijama, ali s još mnoštvom malih cvjetnih busena koji su se prinosili, ubirali, sadili i presađivali, doimalo se prenapučeno. K tome, scenom su u tim prizorima gotovo neprestano potrčavali vojnici. Ne znam što su trebali značiti, jer nisu djelovali. Nazočnost slugu u interijerima još je i mogla biti opravdana. Ako je redateljska zamisao bila oživjeti scenu statistima i nadograditi je, mislim da to nije bilo potrebno. Dovoljno je bilo razraditi likove i njihove međusobne odnose – što je Wadsworth sjajno učinio – i prepustiti njima da im vlastitom osobnošću dodaju nešto svoje – što su i oni učinili. Toliko su snažne umjetničke ličnosti da su posve lijepo ispunjali scenu samom prisutnošću, svojim djelovanjem i, naravno, pjevanjem. Orkestar je bio na standardnoj razini metropolitanskih realizacija.

    Susret s velikim opernim Händelom, u nas gotovo nepoznatim, u svakom je slučaju dragocjenost koju nije trebalo propustiti.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 16. siječnja 2012.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...