S obzirom na to da smo upravo ispratili 2011. i zakoračili u 2012. godinu, ovaj bi se prilog o izdanju Arti musices objavljenom krajem 2009. mogao smatrati zakašnjelim. No kako se s jedne strane radi o opsežnom, za područje muzikologije izrazito vrijednom izdanju posvećenom radu Josipa Andreisa, a s druge strane o činjenici da se prilog objavljuje na internetskom novinskom portalu (čije se stranice za razliku od običnih novinskih stranice ne bacaju), zapravo je i obaveza, pa makar i nakon pune dvije godine, čitateljima portala Klasika.hr ponuditi nešto obimniji prikaz toga izdanja jer ono ne podliježe uzusima aktualnog vezanima uz ritam svakodnevice. Upravo suprotno, ovaj dvobroj Arti musices usustavljuje se kao referentna, stalno aktualna građa koja otvara mnoga pitanja i nalaže dalji rad koji, s obzirom na Andreisovu ostavštinu, zadire u bitna, određujuća područja svega onoga što pripada ne samo (ovdašnjoj) muzikološkoj struci nego i glazbi u cjelini, u prvome redu, naravno, umjetničkoj.
Devetnaest poglavlja obrađuje različite aspekte rada Josipa Andreisa, u čijem je središtu njegova Povijest glazbe, objavljivana u četiri prerađena ili redigirana izdanja (1942., 1951.-54., 1966., 1974.-76.). Desetljećima temeljno i jedino izdanje te vrste na hrvatskom jeziku u nas, koje sasvim sigurno neće pasti u zapećak niti nakon relativno nedavnog objavljivanja sedam knjiga prijevoda koje obrađuju pojedina razdoblja i područja opće povijesti glazbe (izdavač Hrvatsko muzikološko društvo, urednici Stanislav Tuksar i Nikša Gligo). Jer, Andreisova Povijest glazbe ostat će iz različitih razloga gotovo sigurno i dalje jedina, da tako kažemo, cjelovita opća povijest glazbe iz pera vlastitih snaga, i to od jednog autora. I svoje će mjesto kao dio nezaobilazne literature zadržati upravo zbog važnosti kvalitete sinteze, koherentnosti, zbog određenih metodoloških i estetičkih polazišta, zbog autorskog pogleda i rukopisa (aspekte literarnosti Andreisova narativa i uvjerljivosti njegove misli mnogi ističu i razmatraju u prilozima), potom zbog vrijedne mogućnosti usporedbi te golemog niza podataka i bibliografske građe. Kao više nego referentna građa i dokument određenog razdoblja i okolnosti u razvoju struke.
Koincidentnost objavljivanja navedenih prijevoda praktički istodobno s ovim prvim cjelovitim Zbornikom u kojem se kritički i analitički razmatra Andreisov rad nije nezanimljiva činjenica. Mnogima od autora Andreis je bio profesor, a svima, posredstvom svojih Povijesti glazbe, velik autoritet, učitelj, jedan od najbolje informiranih povjesničara s uvidom u suvremenu stručnu literaturu, erudit, jedno od najvažnijih imena muzikologije na području cijele Jugoslavije. Završio je studij talijanskog i francuskog jezika, glazbu je kratko učio privatno kod Ive Paraća, a 1947. stekao je i diplomu Muzičke akademije (nastavnički odsjek). Od 1945. do umirovljenja 1972. radi na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, predavao je povijest glazbe, 1948. osnovao je Historijsko-teorijski odjel (kasnije Odjel za historiju muzike, pa Odjel za muzikologiju) i bio njegovim pročelnikom od 1948. do 1972., jedan je od inicijatora osnutka Muzikološkog zavoda Muzičke akademije te prvi glavni urednik časopisa Arti musices. U ovu, može se reći knjigu o Andreisu uvode dva kratka teksta o sjećanjima na njega u prilozima Koraljke Kos i Bojana Bujića te sažeta kronologija (Vedrana Juričić). Uz priloge vezane za Povijest glazbe zastupljeno je i Andreisovo djelo Uvod u glasbenu estetiku (S. Tuksar), u kojem se taj njegov, u nas pionirski, rad iz tog područja (objavljen 1944.) analizira i procjenjuje, a autor u zaključku daje zanimljiv prijedlog koji će na neki način vjerojatno biti i realiziran, a to je da se izradi studija s radnim naslovom Josip Andreis – njegova estetika glazbe po sebi i primijenjena na njegovu 'Povijest glazbe'.
Andreisov vrlo skroman i praktički nepoznat skladateljski rad predstavljen je u članku Mirjane Škunce, a o njegovu leksikografskom radu, području u kojem je postavio temelje i standarde (bio je glavni urednik prvog izdanja Muzičke enciklopedije) izlaže Ivona Ajanović-Malinar. Bibliografiju Andreisovih natuknica u 1. i 2. izdanju Muzičke enciklopedije i u 1. izdanju enciklopedije Musik in Geschichte und Gegenwart izradila je Marijana Pintar. Rozina Palić-Jelavić autorica je priloga o recenziji Franje Dugana st. iz 1939. godine za Andreisov rukopis Pregled povijesti muzike, koji će 1942. biti objavljen kao prvo izdanje Povijesti glazbe. Ona je sačinila i bibliografiju Andreisovih tekstova do 1945. (s kratkim opisima), o kojima u članku Teme i vrste napisa o glazbi Josipa Andreisa, objavljenih do 1945. godine izlaže Sanja Majer-Bobetko.
Od 1928. do 1945. Andreis je u dnevnom tisku, periodici i zbornicima objavio 157 priloga, od kojih se neki smatraju jezgrom za kasniji rad. Oko dvije trećine tih tekstova niz godina nije bilo poznato struci, zasigurno jer su bili objavljivani za vrijeme Nezavisne države Hrvatske. Osim najbrojnijim kritikama, Andreis se javlja člancima, studijama i recenzijama, obuhvaća različite teme od glazbene estetike, suvremenih skladatelja preko stvaralaštva do problematike izdavaštva. Taj njegov rad karakterizira se kao poticajan, pouzdan u informacijama s nastojanjem populariziranja glazbe u širim krugovima, s prisutnom sklonošću za nacionalni smjer i podrškom domaćem stvaralaštvu i izvodilaštvu. Željka Radovinović potpisuje prilog Bibliografija radova o Josipu Andreisu i njegovim djelima, a Nataša Cigoj-Krstulović autorica je članka o dijelu Andreisove korespondencije, koji obuhvaća pisma Dragotinu Cvetku od 1946. do 1981. Ta građa dokumentira okolnosti profesionalnog djelovanja, od početka rada na Muzičkoj enciklopediji preko organizacije studija povijesti glazbe do rada na izdanjima Povijesti glazbe te Andreisove kontakte s kolegama. U članku U potrazi za metodom: O historiografskome pristupu Josipa Andreisa Nikša Gligo govori o kompilacijskom pozitivizmu kao Andreisovu pristupu i metodi kod izrade Povijesti glazbe (ne računajući u to Povijest hrvatske glazbe). Analizira pojedine predgovore, pogovore i dodatke u različitim izdanjima, a opsežne bibliografije koje Andreis nudi čitatelju ističe kao činjenicu izvora daljeg, osobnog, rada čime Andreis nužno dopušta i potiče mogućnost suprotstavljanja iznesenim vlastitim stavovima, dakle njegovoj interpretaciji, što bi, po Gligi, trebao biti ispravan način čitanja njegovih Povijesti glazbe. Također razmatra i Andreisov odnos prema periodizaciji.
Pitanje periodizacije kao kompilacijskog načela u oslanjanju na postojeću građu bez vlastitig istraživačkog rada, koji Andreis nije njegovao, potom pitanja rekonstrukije povijesti glazbe kroz dominantan prikaz istaknutih skladatelja i njihovih djela prisutni su u mnogim prilozima. U članku Vjere Katlinić (Povijest glazbe u Hrvatskoj u razdoblju klasicizma u Povijesti hrvatske glazbe Josipa Andreisa: ishodišta i poticaji) problematiziraju se sporne točke Andreisova pristupa obradi kraja 18. i početka 19. stoljeća te važnost pitanja hijerarhije i kriterija pri izboru građe. Ističe se činjenica da se posla istovjetnog Andreisovu najvjerojatnije nitko neće prihvatiti, a kada i dođe do pisanja nove povijesti hrvatske glazbe, bio to autorski ili vjerojatnije skupni rad specijalista, nužna će biti drugačija artikulacija ideja i materijala. U tom smislu navedena je i svojedobna vrijedna inicijativa Slavka Goldsteina da se objavi prošireno izdanje Povijesti hrvatske glazbe, u kojem bi Andreisov tekst bio nadopunjen s novim, dodatnim istraživanjima različitih autora, no pokazalo se da bi takav spoj starog i novog bio nemoguć.
Nesporne kvalitete starog Andreisa očituju se u prilozima Marije Bergamo (Povijest kao važan komunikacijski događaj. Bilješke uz polustoljetni jubilej Historije muzike (1951.-54.) Josipa Andreisa, usredotočene na prikaz glazbe slavenskih naroda) i Eve Sedak (Historiografija kao svjedočenje. Josip Andreis o hrvatskoj glazbi 20. stoljeća). U opsežnom, vrlo zanimljivom članku M. Bergamo istaknuto je Andreisovo ustrajavanje na važnosti glazbe slavenskih naroda kao nezaobilazne i jednakovrijedne u oblikovanju i cjelini svjetske umjetničke glazbe, i kao njegov jasan i profiliran estetički stav, potom Andreisov pristup u interpretaciji u odnosu na izabranu građu te uvažavanje principa odnosnosti društvenih, kulturoloških i političkih okolnosti s razvojem i estetičkim vrijednostima glazbe. Pažnju privlači osvjetljavanje značenja i uloge ideološkog u umjetnosti odnosno u radu povjesničara, a prilog otkriva širinu i znanstveničko poštenje Andreisova rada. Izrazito afirmativan članak E. Sedak Andreisa predstavlja u plemenitoj prosvjetiteljskoj ulozi s naglašenom sviješću za razvoj hrvatske glazbe 20. stoljeća, uvažavajući većinom prihvaćeni stav da suvremena glazba nije područje u kojem je Andreis dao svoje najbolje. Ističe se njegov napor da do podataka dođe kontaktima sa skladateljima, da mlađe kolege potakne na istraživački rad, da komparativnim pogledom razmatra suvremeno ovdje i na svjetskoj sceni, da eksplicira smjerove i načine razvoja hrvatske stvaralačke misli, a produbljuje se uvid u sve ono što čini Andreisov diskurs u različitim vrstama tekstova s kojima se javlja. Po autorici, Andreis 20. stoljeće doživljava u oprekama te se navode arbitrarnost, normativnost i opredjeljivanje kao opasnosti s kojima se kao s posljedicama takvog polazišta povjesničar suočava, a ističe se i zanimljivost promatranja načina na koje je Andreis tijekom dugog radnog vijeka to i činio, mijenjanjem, korigiranjem, nadopunjavanjem, transformacijama u razvoju vlastita pristupa i rada. Ukazuje se na vrijednost usporednog čitanja njegovih radova o povijesti hrvatske glazbe i kao svjedočanstva o osjetljivosti svakog bavljenja suvremenim stvaralaštvom kada (prava) distanca nije moguća.
U članku Andreisove nacionalne odrednice pri kreiranju imaginarnog muzeja hrvatske glazbe Zdravko Blažeković raspravlja Andreisov kanon primijenjen u Povijesti hrvatske glazbe. Njegovo oslanjanje na postojeću literaturu te pristup u kojem je slijedio formirane modele bez reinterpretiranja periodizacije nadovezujući se na rad Franje Kuhača smatra uzrokom koji je doveo do nedovoljne kontekstualiziranosti sudionika hrvatske glazbene povijesti u muzeju koji je kreirao. Pitanje toga kanona u osnovi nije jasno, što pokazuje niz nelogičnosti i neujednačenosti koje izviru iz nepoznavanja, previda ili proizvoljnog tumačenja činjenica, odnosno iz raznih kulturoloških, političkih ili politikantskih razloga. Blažeković zastupa i opširno elaborira važnost pripadnosti određenom kulturnom krugu i međusobnim utjecajima skladatelja i uopće muzičara nasuprot isticanja odrednice nacionalne pripadnosti, smatrajući da bi na taj način povijesni prikaz bio jasniji, a glazbena situacija potpunije ocrtana (o tome zanimljivo izlaže na primjeru Tršćanske škole i Antonija Smareglie). Osporava iskrivljavanje činjenica kao u slučaju tenora Ferenca Stégera, Mađara koji u hrvatskoj povijesti glazbe nije ubilježen i percipiran kao najveći mađarski tenor 19. stoljeća koji je u Zagrebu boravio dvije godine, nego kao Hrvat i hrvatski tenor (s polunjemačkim-poluhrvatskim oblikom imena Franjo Stöger-Stazić) koji je iz Zagreba otišao gradeći svjetsku karijeru.
Ukazuje i na niz drugih propusta (kao i V. Katalinić osporava Andreisov pristup glazbi klasicizma; smatra da je glazbeni život Dalmacije i Istre u 19. st. neadekvatno prikazan jer nisu navedeni talijanski autori koji su ondje djelovali zbog toga što je Andreis bio pod utjecajem ideologije o hrvatskom nacionalnom stilu te uslijed političkih odnosa s Italijom oko granica; osporava nenavođenje srpskih autora koji su ovdje djelovali, kao i suvremenih skladatelja crkvene glazbe). Pokušavajući prilogom dati i odgovor, pojasniti svojedobnu negativnu kritiku Andreisove knjige Music in Croatia, Blažeković s jedne strane podcrtava obavezu potpunog poštivanja činjenica i faktografije, a s druge strane uvažavanje različitih aspekata suvremene znanstvene misli kao nužnih za ispravan put prema što vjernijoj rekonstrukciji, tumačenju i mogućem sagledavanju segmenta povijesti, u ovom slučaju, hrvatske glazbe. Ennio Stipčević u članku Andreisova glazbena historiografija o „renesansi“ i „baroku“ u hrvatskoj glazbi razmatra njegove radove iz 1962., 1974. i 1982., potom studiju o raspravi Jurja Albertija Dialogo per imparar brevità à cantar canto figurato te notno izdanje Ivan Lukačić: 16 moteta, a Gorana Dolinar daje prikaz Andreisova prinosa području glagoljaškog pjevanja u članku Podaci o glagoljaškom pjevanju u radovima Josipa Andreisa.
Zbornik je u cjelini izrazito vrijedan zbog prinosa svih autora koji ne samo što osvjetljavaju, analiziraju i problematiziraju pojedine aspekte rada i postignuća Josipa Andreisa, produbljujući uvid u njegovu cjelokupnu ostavštinu, nego i što ujedno detektiraju sporne točke, nesporazume i pogreške uspostavljajući se i kao vrsta argumentiranog korektiva za svaki daljnji rad. Posebno se to, svakako, odnosi na područje hrvatske glazbe koja uporno čeka svoju novu povijest glazbe iako je, kao što to struka stalno tvrdi, stanje istraživanja neadekvatno, s nizom neobrađenih segmenata, a da bi se takvom projektu pristupilo. No pitanja kao što su periodizacija ili povijesni kanon, kriteriji izbora građe, oslanjanje na istraživački rad, pristup kompilacijskom načelu, drugačija artikulacija materijala, problematika što vjernije rekonstrukcije a ne konstrukcije povijesti... ovim su Zbornikom u određenoj mjeri svakako postala nešto jasnija. Andreisova Povijest glazbe oduvijek je svoje mjesto imala i u bibliotekama nemuzičara, ljudi izvan struke. Nema sumnje da je i danas tako te da će, kao što je rečeno, i dalje pripadati nezaobilaznoj stručnoj literaturi. Svakom čitatelju, neovisno o tome s kakvim motivima ili razlogom posegnuo za Andreisovim kapitalnim djelom, ovaj Zbornik treba preporučiti bez obzira na to što je riječ o stručnoj literaturi. Jer će, možda samo i površnim upoznavanjem s iznesenim prilozima, i uz prelistavanje npr. pretiska Duganove recenzije ili čitanjem Andreisovih pisama Cvetku uz pogled na izvrstan crtež Andreisa koji je napravio Bruno Bjelinski, o glazbi još ponešto naučiti, a Andreisove knjige čitat će svakako na nov i drugačiji način.
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 17. siječnja 2012.
