Osebujna interpretacija

Lisinski subotom: Il Giardino Armonico, KD Vatroslav Lisinski, 4. veljače 2012.

  • Il Giardino Armonico, foto: www.ilgiardinoarmonico.com

    Nevrijeme i problemi u prometu umalo su ugrozili zagrebački nastup slavnog ansambla za ranu glazbu Il Giardino Armonico. Gosti su, srećom, stigli na vrijeme kako bi nastupili te se, nakon zapaženih nastupa na više hrvatskih festivala (Varaždinu, Samobor, Dubrovnik) tijekom proteklih dviju godina, predstavili i zagrebačkoj publici. Dok su na spomenutim koncertima nastupili u akustički primjerenijim prostorima (crkve, atrij Kneževa dvora), Velika dvorana KD Vatroslav Lisinski u ovom se slučaju pokazala dalekom od idealnog koncertnog prostora, ali je zato primila više ljubitelja barokne glazbe, koji su ugledne glazbenike ispratili ovacijama.

    Il Gardino Armonico osnovan je 1985. u Milanu i uživa ugled jednog od vodećih anambala u svijetu specijaliziranih za povijesno vjerne izvedbe barokne glazbe na starim instrumentima, odnosno njihovim replikama. Ovisno o potrebama programa sastav brojčano varira u rasponu od tri do 35 glazbenika. Na koncertu u cilusu Lisinski subotom predstavili su se izvedbama Suite u a-molu za blok-flautu, gudače i basso continuo Georga Phillipa Telemanna i trima Brandenburškim koncertima Johanna Sebastiana Bacha (br. 3 u G-duru, br. 5 u D-duru i br. 4 u G-duru) u izvedbi dvanaest gudača s čembalom, a pod umjetničkim vodstvom jednog od osnivača ansambla, izvrsnog flautista i dirigenta Giovanija Antoninija.

    Idealna simbioza majstorski uigranih glazbenika, temeljena na dugogodišnjoj kontinuiranoj suradnji, najljepše se ogledala u šarmantnoj uvodnoj Telemannovoj Suiti, sastavljenoj od niza plesova različitih stilova nadahnutih francuskom, talijanskom, britanskom i poljskom glazbom, koje je autor upoznao na brojnim putovanjima Europom. Giovanni Antonini nije samo majstor svih svojih instrumenata srodnih flauti nego je i iznimno muzikalan i vješt voditelj, koji oduševljeno, s osjećajem i virtuozno svira svoju solističku dionicu uz sugestivan poticaj ostalim sudionicima u igri.

    Antoninijevo dirigentsko umijeće došlo je do punog izražaja u jedinoj točki programa u kojoj on nije bio solist – u Bachovu Trećem brandenburškom koncertu u G-duru. Sofisticiran zvuk ansambla ograničene nosivosti tona s inzistiranjem na ekstremnim naglascima, brzom tempu i dinamici donekle se gubio u prevelikoj dvorani, poprimivši karakteristike manirizma. Ansambl je, međutim, bolje zvučao u nastavku, nakon stanke.

    U Petom brandenburškom koncertu u D-duru Antonini je svirao na poprečnoj flauti u concertinu s violinom i čembalom. Koncertmajstor Enrico Onofri pridružio se solističkom triju rafiniranim tonom, posve u skladu s delikatnim zvukom flaute. Uz njegov nastup te večeri, zanimljivo je spomenuti jedan nesvakidašnji detalj, koji je izgledao kao pomodna dosjetka, ali je imao posve praktičnu primjenu, što je maestro Antonini objasnio u zanimljivom razgovoru nakon koncerta s voditeljicom Gordanom Krpan. Naime, Onofri je dugim bijelim lepršavim šalom koji je bio zavezan zadržak za žice prije svakog nastupa pričvrstio violinu na svojem ramenu u zamjenu za podbradak, koji se nije upotrebljavao u davna vremena, a danas olakšava držanje violine i sviranje. Posebno treba pohvaliti sjajnog čembalista Sergia Ciomeia, idealnog suradnika, koji je uz ostalo oduševio i virtuoznom, originalnom Bachovom kadencom, odnosno velikim solom čembala u prvom stavku.

    Na kraju koncerta izveden je Četvrti brandenburški koncert u G-duru, u kojem skupinu concertina čine dvije flaute i violina. Ponovno je nastupio violinist Enrico Onofri u društvu s Giovanijem Antoninijem i Marcom Scorticatijem na blok-flautama. Ta tri bisera iz znamenite zbirke od Šest brandenburških koncerata remek-djela su komorne glazbe, koja su u osebujnoj interpretaciji ansambla Il Giardino Armonico zazvučala neuobičajeno, ali vrlo zanimljivo i nadasve uvjerljivo u svojoj starinskoj maniri.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 6. veljače 2012.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike