U skladu s očekivanjima

Zvjezdani ciklus Zagrebačke filharmonije: dir. Alan Bjelinski, solist: Maksim Mrvica, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 10. veljače 2012.

• 
  
  U Zvjezdanom ciklusu Zagrebačke filharmonije nastupio je pijanist Maksim Mrvica. Mrvica je poznat po svojim izvedbama koje povezuju klasični program sa suvremenom, gotovo techno izvedbom. Ujedno njegovi koncerti nastoje biti spektakularni. U tom je smjeru išao i ovaj koncert – što zbog sudjelovanja Zagrebačke filharmonije, Zbora Ivan Goran Kovačić i dirigenta Alana Bjelinskog, a što zbog upotrebe disco osvjetljenja, koje je trebalo pridonijeti većem uživanju u glazbi. Dapače, spektaklu je trebao pridonijeti i sam odabir glazbenih djela, koja su – sva odredom – predstavljala glazbene hitove. Rijetko će se na jednom koncertu moći čuti uvertira operi Carmen Georgea Bizeta, Rapsodija na Paganinijevu temu Sergeja Rahmanjinova, Fortuna imperatrix mundi iz Carmine burane Carla Orffa i Dies irae iz Verdijeva Requiema. To su sve vrlo snažna djela i trebaju odmak, dakle suprotnost, kako bi dojam veličanstvenog doista mogao opstati u ušima slušatelja. Međutim, njihovo nizanje (naročito u drugom dijelu Mrvičina koncerta) doživjelo se poput nizanja jednog blještavog svjetla za drugim, zbog čega su slušatelji ostali zaslijepljeni, a pravi je doživljaj užitka u glazbi izostao.
  
  No krenimo od početka. Program zapravo nije loše složen, jer je osim blještavila nudio i kratke predahe, poput posljednjeg stavka Klasične simfonije Sergeja Prokofjeva i Aira iz Treće orkestralne suite u D-duru Johanna Sebastiana Bacha, gdje se konačno čula vještina popratnih izvođača. Čini mi se, naime, da je razmišljanje i vodstvo Alana Bjelinskog osvježilo Filharmonijine ustaljene izvedbe – on je unio svojevrsnu novu perspektivu, koja je u izvedbama klasičnih djela poput navedenih privukla pozornost znalaca.
  
  Mrvica je, međutim, također inzistirao na novome u svojim izvedbama. Doduše, to novo i nije bilo toliko novo – jer ovo nije bio njegov prvi koncert pa su slušatelji znali što ih očekuje. Njegov način sviranja, pomalo grub te ritmički vrlo precizan (u čemu su pomagale matrice koje su iz nekih djela, poput Rapsodije na Paganinijevu temu S. Rahmanjinova, gotovo potpuno istjerale dušu), doveo je do povezivanja popularnog i klasičnog glazbenog miljea. Negdje je ta veza bila iznimno uspjela, kao pri izvedbi Labuda iz Saint-Saënsova Karnevala životinja, ali kod nekih se djela činila usiljenom. Čak je i u djelima koja su očito skladana za Mrvicu, poput zamamnog Child in Paradise Tončija Huljića, grubost ponekad nadišla potrebnu liriku (Mrvičino sviranje Huljićeva Child in Paradise nije se bojom i nježnošću uspjelo nadovezati na svijetlu boju ženskog glasa s matrice, ali je u cjelini djelo ostavilo dobar dojam).
  
  Zapravo, najuspjelije su bile izvedbe upravo onih skladbi koje su izvorno zamišljene kao crossover – dakle, koje nisu prerađivane poput brojnih klasičnih ostvarenja koja su, za potrebe Mrvičina albuma Appassionata (a koji se očigledno ovim koncertom promovirao) kraćena, harmonijski preuređivana zborskim dionicama i kojima su dodavane ponekad doista preglasne matrice. Dakle, najveći užitak crossovera dala su upravo djela Tončija Huljića, spomenuti Child in Paradise i Nostradamus, kao i Exodus, glazba iz istoimenog filma iz šezdesetih godina koju je skladao Ernest Gold, a koja je standardno djelo na Mrvičinu repertoaru.
  
  Koncert je, dakle, dao publici (koja ionako nije bila klasična koncertna publika) ono što je tražila: mnogo spektakla i mnogo buke, no u velikom dijelu bilo je to mnogo buke ni za što. Šteta, jer mi se čini da bi Maksim Mrvica mogao dati daleko više da ne podilazi toliko širokoj publici, nego da se ponekad osloni i na vlastita umjetnička osjetila.
  
  © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 12. veljače 2012.

Piše: