Prsten 21. stoljeća

Metropolitan u Lisinskom: Richard Wagner, Sumrak bogova, dir. Fabio Luisi, red. Robert Lepage

  • Metropolitan Opera New York: Richard Wagner, Sumrak bogova, dir. Fabio Luisi, red. Robert Lepage, foto: Ken Howard/Metropolitan Opera

    Izravni prijenos Sumraka bogova, koji nije nikada izveden u Hrvatskoj, bio bi događaj za sjećanje i da nije bila vrhunska izvedba a kamoli kad je bila takva. Gledali smo režiju glasovitog kanadskog redatelja Roberta Lepagea koja će posve izvjesno biti jedan od temeljnih kamena u prezentaciji Prstena Nibelunga. Neće možda biti povijesna kao režija Patricea Chereaua na Bayreuthskim svečanim igrama 1976., ali to je Prsten Nibelunga 21. stoljeća, što znači vrhunsko korištenje suvremene tehnologije u službi umjetnosti. A to je za Sumrak bogova, sa stalnim izmjenjivanjem mjesta odvijanja radnje, dosta važno. Važno je, kolikogod je to moguće, barem vizualno osmisliti prilično krhku dramaturšku konstrukciju djela.
    Metropolitan Opera New York: Richard Wagner, Sumrak bogova, dir. Fabio Luisi, red. Robert Lepage, foto: Ken Howard/Metropolitan Opera
    Nakon odgledana četiri dijela Prstena i razmišljanja što me se najviše dojmilo, čini mi se da su to ipak bili pjevači. Doduše ne svi, ali gotovo svi. Ne vjerujem da se može naći bolja Brünnhilda od Deborah Voigt, bolji Siegfried od Jaya Huntera Morrisa, bolji Alberich od Erica Owensa ili bolji Hagen od Hans-Petera Königa. Oni su bili čudesni: glasom, pjevanjem, glumom, cjelokupnom osobnošću. Imali su jednostavno sve, i to sve u najljepšem izdanju. Ništa im nije nedostajalo, ništa nismo mogli bolje poželjeti i vjerujem da ćemo ih se dugo sjećati. Kao i Fricke Stephanie Blythe. Oni su bili idealni. Bryn Terfel bio je savršen interpret ali ne i glas za Wotana.

    Metropolitan Opera New York: Richard Wagner, Sumrak bogova, dir. Fabio Luisi, red. Robert Lepage, foto: Ken Howard/Metropolitan OperaZadivljujuće je kako Deborah Voigt i Jay Hunter Morris imaju itekako snažne dramske glasove, a tako uvjerljivo i s toliko neposrednosti i svježine, lirskog nadahnuća, čak bih rekla i neke mladenačke naivnosti, tumače svoje mlade junake. Zadivljujuće je i s kojom se lakoćom nose sa svojim ekstremno teškim pjevačkim dionicama i pri tome se kreću scenom nadasve prirodno, ali i suvereno kao vrsni dramski glumci. Zaista rijetkost! Ili Eric Owens, koji svojom golemom vokalnom i scenskom energijom portretira Albericha u naponu snage u Rajninu zlatu i Siegfriedu, a onda u Sumraku bogova igra onemoćalog starca s prigušenim glasom usmjerenim na cizeliranost i najminimalnijeg psihološkog detalja. A Hans-Peter König, koji nas je ostavio gotovo bez daha koliko je savršen Hagen bio! Izvrstan je bio i škotski bas-bariton u usponu Iain Paterson kao Gunther i mlada američka sopranistica Wendy Bryn Harmer kao Gutruna. A i sjajne Rajnine kćeri Erin Morley, Jennifer Johnson Cano i Tamara Mumford. Manje dojmljive bile su tri suđenice-Norne Maria Radner, Elizabeth Bishop i Heidi Melton. U takvom okruženju slavna wagnerijanka Waltraud Meier djelovala je malo posustalo.
    Metropolitan Opera New York: Richard Wagner, Sumrak bogova, dir. Fabio Luisi, red. Robert Lepage, foto: Ken Howard/Metropolitan Opera
    Naravno, očekujemo da nam Metropolitan ponudi današnji pjevački Olimp, ali toliko lijepih glasova u Wagneru, kad u manjim kazalištima snaga glasa, ili pak određena istrošenost često nadomještaju sjaj i ljepotu, zaista je poseban doživljaj. Veliki ljubitelji Wagnera možda će imati primjedbe da su glasovi bili u prvom planu u odnosu na orkestar. Možda, ali baš u Sumraku bogova orkestar ima itekako prilike da izbije u prvi plan (putovanje Rajnom, žalobna koračnica) i to je iskoristio, kao što je moćan bio i zbor.

    Metropolitan Opera New York: Richard Wagner, Sumrak bogova, dir. Fabio Luisi, red. Robert Lepage, foto: Ken Howard/Metropolitan OperaMožda će imati primjedbe i na dirigenta Fabija Luisija i ne slagati se s nekim tempima. Možda je on išao na ruku pjevačima, točnije pomagao im, ali to sasvim sigurno nije bilo naušrtb kvalitete izvedbe. Dapače. Činjenica jest da je šest sati Siegfrieda i Sumraka bogova prošlo u jednom dahu. Naravno, to treba zahvaliti i svim onim vrhunski maštovitim scenskim rješenjima (scenograf Carl Fillion i oblikovatelj rasvjete Ėtienne Boucher), koja su morala izazvati divljenje zbog spoznaje što je sve danas moguće izvesti. Ne bih baš mogla reći da su me oduševili kostimi Françoisa St-Aubina, ali ne mogu im odreći da su bojom dobro karakterizirali likove.

    Ukratko, Metropolitan i Lepage iskoristili su svoj golem ne samo umjetnički nego i financijski potencijal. Odabrali su vjerojatno najpogodniju operu, točnije niz od četiri muzičke drame, da izraze naše vrijeme. Možda se nekome neće svidjeti ta usmjerenost na vanjski efekt. Ali nije li i barok takav? A barokna opera danas je sve popularnija. Nisu li i filmovi takvi? Nije li i vrijeme nadmoćnosti tehnike takvo?

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 13. veljače 2012.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...