Pjesme o ljubavi

Iz Rusije s ljubavlju, koncert Luciana Batinića, glasovirska pratnja Julia Palmova, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 12. veljače 2012.

• Zagreb prekriven snijegom, a u toplom HNK-u brojna publika prisustvuje koncertu lijepog basovskog glasa koji pjeva ruske romance. Pun pogodak za Valentinovo! Nesporno je da je Luciano Batinić prepoznat i priznat u širokom krugu ljubitelja lijepog pjevanja, što uostalom potvrđuju ne samo njegova ostvarenja u zemlji nego i sve brojniji inozemni premijerni angažmani a dokazuje velik broj slušatelja koji su ga došli čuti u repertoaru drukčijem od uobičajenog. Već je na samom njegovu debiju 2002. u ulozi Pimena u Borisu Godunovu bilo jasno da je pred nama rasni pjevački potencijal. Tada 25-ogodišnji debitant imao je već toliko dobro postavljen raskošan glas koji je samo trebalo dalje njegovati i usavršavati pjevačko i interpretativno umijeće. Tako je, dakle, Batinić ovim nastupom obilježio desetu godišnjicu umjetničkog djelovanja na pozornici HNK-a u Zagrebu.
  
  Luciano Batinić odabrao je program dobro poznatih i manje znanih pjesama slavnih i manje poznatih ruskih skladatelja, devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Prvi dio programa obuhvaćao je pjesme Djubjuka, Bulahova, Jakovljeva, ali i Borodina, Dargomižskog, Glinke, Rubinsteina i Musorgskog. Pjesme su bile većinom sjetnijeg ugođaja, zanimljive kao Glinkina Sumnja, u kojoj se glasoviru u pratnji pridružuje violončelo, Svjetik Savišna, koji odrazuje elementarnu snagu Musorgskog i u minijaturi te prelijepa antologijska Borodinova  Za obale domovine daleke na Puškinove stihove.
  
  Drugi, središnji dio programa bio je posvećen najvećem majstoru među njima, Čajkovskom, odnosno nekim njegovim antologijskim pjesmama poput Usred bučnog plesa, Drhti suza, Blagoslivljam vas, šume, ironične Serenade Don Juana, sve na stihove Alekseja Konstantinoviča Tolstoja, ili Moj genij, moj anđeo, moj prijatelj na stihove malo poznatog Feta. Treći dio koncerta sadržavao je skladbe Rahmanjinova, među njima i glasovitu  Ne pjevaj, ljepotice na Puškinove stihove i cavatinu Aleka iz istoimene opere (naslovna fotografija), u kojoj je Batinićev veliki potencijal došao do najpunijeg izražaja. A i s Alekom je, prema njegovim vlastitim riječima, prije četiri godine u Osijeku počelo njegovo umjetničko izrastanje.
  
  Batinić je pomno odabrao pjesme koje uglavnom pjevaju o ljubavi. Pretpostaviti je da mu je u tome pomogla i pijanistica Julia Palmova, koja je, s njime često surađujući, dobro upoznala njegove afinitete i mogućnosti. Vjerojatno je i dio njezine zasluge u uzornoj Batinićevoj dikciji ruskog jezika. Naš operni prvak vrlo se dobro snašao u takvom svom prvom doticaju oči u oči s publikom, bez scene, bez orkestra, prepušten sam sebi i svojem intimnom doživljaju. Razvidno je bilo da je mnogo radio na pjesmama u želji da im prilagodi glas i pronađe niz detalja koje malim ali istančanim potezima oblikuju koncertnu minijaturu. Mjestimice je pustio svoj lijepi glas u punoj njegovoj ljepoti, ali ga je mnogo češće nastojao obojiti raznolikošću dinamike i uporabom piana, što ukazuje na inteligenciju umjetnika. Razvidno je bilo i da vlada ne samo glasom nego i sadržajem pojedine pjesme, da je, kako se kolokvijalno kaže, ušao u njezinu bit. Pjevao je sa zanosom i briljantno završio s dodatkom narodne pjesme.
  
  Julia Palmova s Konzervatorija u St. Peterburgu svojim velikim znanjem i  iskustvom pratiteljice i korepetitorice te odličnim poznavanjem stilskih zadanosti bila mu je ne samo siguran i pouzdan oslonac nego i vrstan suradnik. Ugodan je bio i doprinos gošće, violončelistice Lidije Suchanek. Takvih bi solističkih koncerata trebalo biti više. Zanimanje publike postoji. No koliko je u nas umjetnika koji bi ih mogli prirediti i pri tome privući toliko slušatelja kao što je to uspjelo Lucianu Batiniću? I s punim pravom!
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 14. veljače 2012.

Piše: