Razlike među velikima

Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi, Ernani, dir: Marco Armiliato, red: Pier Luigi Samaritani

  • Ferruccio Furlanetto (Silva); Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Ernani, dir: Marco Armiliato, red: Pier Luigi Samaritani, foto: Marty Sohl

    Prijenos Verdijeva Ernanija iz Metropolitana još jedanput me uvjerio kako je najteže pjevati Verdija. Dopuštam i drukčija mišljenja, ali današnji izvedbeni rezultati kao da to potvrđuju. Sjetimo se samo savršene izvedbe Rossinijeva Grofa Oryja, donekle savršene Wagnerova Prstena Nibelunga, maestralnih dostignuća u izvedbama Händelove glazbe ili glazbe Richarda Straussa, pa čak i Mozarta – ali tko je u dosadašnjim izvedbama Verdija bio zaista savršen? Ferruccio Furlanetto (1949), apsolutno najbolji verdijanski pjevač današnjice, ipak se bliži kraju karijere i njegov glas nema više mladenačku svježinu. Ali ima sve ono što je potrebno da verdijanski pjevač bude prvorazredan – savršenu belkantističku frazu savršeno ujednačena glasa i otmjenost u izrazu. Ima sposobnost da u pjevanje unese sve nijanse u interpretaciji, a da pritom ne lomi besprijekoran luk te nikada, baš nikada ne forsira i pokuša učiniti glas većim nego što jest a time oskvrnuti njegovu osnovnu tonsku kvalitetu. On se vjerno drži onog u čemu uspijevaju samo najveći: dramatika je u izrazu a ne u snazi.
    Dimitrij Hvorostovsky (Don Carlo); Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Ernani, dir: Marco Armiliato, red: Pier Luigi Samaritani, foto: Marty Sohl
    A tome sve češće pribjegava Dimitrij Hvorostovsky, koji svoj bogomdan veličanstven glas želi učiniti snažnijim i moćnijim no što on jest – a po prirodi nije dramski bariton – i onda gubi sve one nijanse koje Furlanetto uvijek u svojem pjevanju ima. Dovoljno ih je vidjeti zajedno: Hvorostovsky kao Carlo u naponu je snage i trudi se djelovati vanjskim sjajem. Furlanetto kao Silva kao da se ništa ne trudi a postiže sve. I na kraju postaje posve jasna razlika u klasi. Oba su nesporno velika, ali Furlanetto je nešto više gospodin pjevač i uzor verdijanske vokalnosti.
    Marcello Giordani (Ernani); Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Ernani, dir: Marco Armiliato, red: Pier Luigi Samaritani, foto: Marty Sohl
    Nije bilo lako tenoru i sopranu uz takvu konkurenciju. Nesporno je Marcello Giordani jedan od trojice-četvorice tenora koji danas uopće mogu otpjevati Ernanija, a to već puno znači. On ima kvalitete da bi postao dobar verdijanski pjevač i, kad bi se više bavio Verdijem, što svakako zahtijeva više truda, a manje išao linijom manjeg otpora i pjevao Puccinija, zacijelo bi 2013. godine, kada se obilježava dvjestota godišnjica Verdijeva rođenja, bio vodeći verdijanski tenor. Giordani nema neke loše manire manje dobrih talijanskih tenora. Kad je svladao goleme zahtjeve nastupne arije. bivao je sve bolji i bolji. Naravno, bio je u prvom redu usredotočen na pjevanje pa nije mnogo dao u izrazu. Ali već je mnogo da je dobro pjevao tu vrlo tešku ulogu i vrlo suvereno vodio glas i frazu.
    Angela Meade (Elvira); Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Ernani, dir: Marco Armiliato, red: Pier Luigi Samaritani, foto: Marty Sohl
    Mlada Angela Meade iza koje nije ni pet godina karijere, ima sve kvalitete verdijanskog soprana. Ako ne bude miješala repertoar pa pjevala sve i sva, i Verdija i Wagnera i Straussa i Mozarta i Čajkovskog, kao što radi većina današnjih soprana, i usredotočila se na Verdija, mogla bi se razviti u prvorazredan verdijanski sopran kakvog danas nema. Ima sve preduvjete za to, a sudeći po tome kako je premostila goleme zahtjeve uloge Elvire, na pravilnom je putu razvoja. Trebat će popraviti dikciju talijanskog jezika. Previše se osjećaju engleski t i d.
    Metropolitan Opera, New York: Giuseppe Verdi, Ernani, dir: Marco Armiliato, red: Pier Luigi Samaritani, foto: Marty Sohl
    Budući da sam nedavno gledala i slušala snimku izvedbe Ernanija iz Teatra comunale u Bologni, nesvjesno mi se nameće usporedba, i bolonjskoj izvedbi dajem prednost u dirigentu. Bruno Bartoletti ima mnogo bolji osjećaj za vođenje Verdija od metropolitanskog Marca Armiliata, koji nije uspio u predstavu unijeti onaj svjež, nepatvoreni zanos Verdijevih ranih opera (Ernani je peta). Na sceni i režiji Pier Luigija Samaritanija iz 1983. osjeća se protok vremena. Previše je teška pa je trebalo nekoliko minuta da se promijene slike u prvom činu. Kad samo pomislimo kako se mijenjala scena u Prstenu Nibelunga! To je zasmetalo i prekidalo tijek odvijanja radnje, koja ni redateljski nije bila bitnije osmišljena. Kostimi Petera J. Halla raskošni su i dobro odijevaju protagoniste, čak i krupniju Angelu Meade. Istaknula bih uzornu talijansku dikciju zbora, o čijoj je važnosti govorio i zborovođa Donald Palumbo u stanci prijenosa u razgovoru s inteligentnom voditeljicom Joyce DiDonato.

    Ukratko, jedna od boljih pjevačkih izvedaba Verdija koje danas imamo prilike slušati čak i u najvećim teatrima. Već mnogo, pogotovo kad je riječ o ranom Verdiju.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 27. veljače 2012.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...